Marija Juračić “Mate Balota” izbor iz Diskursa

Mijo Mirković, alijas Mate Balota je jedan od najzaslužnijih pojedinaca što je Istra nakon drugog svjetskog rata pripala Hrvatskoj, a ne Italiji.  Znanstvenim argumentima izborio se za međunarodno priznanje sjedinjenja Istre s Hrvatskom na Mirovnoj konferenciji 1946. u Parizu. Stariji naši sugrađani sjetit će se pričanja svojih roditelja o tom vremenu kada je Italija iznova željela prisvojiti Istru.

Mijo Mirković je bio nadareno i dobro dijete. Rođen u siromašnoj istarskoj obitelji već je s devet godina radio na jednom trabakulu gdje je upoznao težak život ribara, a na kopnu je svjedočio mukotrpnom životu seljaka koji je u to vrijeme bio oslonjen samo na ručna proizvodna sredstva, na svoj rad i na rad svoje marve. To vrijedno, nadareno dijete nije samo mnogo radilo. Ono je marljivo učilo i na kraju steklo zvanje doktora ekonomskih znanosti, iako mu, zbog jedne nepromišljeno izgovorene rečenice, u klerikalno obojenoj pazinskoj gimnaziji  nije bilo lako. Obožavao je književnost pa je i sam pisao. Poznato je da je prvu pjesmu „Kuraj“ napisao sa samo devet godina.

Sav svoj talent i svoju ljubav posvetio je rodnome kraju. Nije sa deklarirao kao patriot, ali je cijelim svojim životom dokazao da je to bio. Nije samo govorio u ime istarskog radnika i seljaka. On je bio jedan od njih. Svoj književni rad  posvetio je istarskom težaku i ribaru, sirotinji koja se zlopatila na svojoj zemlji u vrijeme Austrougarske monarhije koja je samo uzimala, a ništa ne davala. Do kuda je išla ta bijeda lijepo je prikazao u pjesmi Dvi daske. Melodijom čakavskih stihova opisuje Ivu Svetoga kojem je umrla kći. Ive je cijeloga života radio da prehrani obitelj, nije pio ni pušio, a kad mu je kći umrla, morao je iz drvenog poda izvaditi dvije daske kako bi joj sklepao pogrebni sanduk. I sada, kad god pogleda u pod, gleda u crninu svog života, u prokletstvo sirotinje.

Ive Sveti je bija najbolji čovik
ni pija, ni kleja, ni pipu fuma,
samo je dela cili svoj vik
I zato je Sveti posta
I siromah usta.

Teško je i zamisliti da je cijela obitelj mogla živjeti od nekoliko kokoši i jedne koze. A živjelo se tako. Opisuje to pjesnik u pjesmi jednostavnog naslova; Koza.
Pjesma ima autobiografski karakter. Pjesnikova majka dolazi u grad da javi sinu nakon četiri sata hoda da je koza krepala. Baka je stara, mala sestrica je bolesna i sada je krepala koza hraniteljica, a obitelj živi od njegove – djetetove plaće. Zato se pjesnik pita: Kako se mogu tolike duše prehraniti od plaće jednog djeteta u gradu?“

Tri dane nis hrane pokusija
tri noći za kozon san plaka
i dela u ognju
četrnajst ur na dan.

Dječak u gradu radi najteže fizičke poslove da bi mu obitelj imala što jesti, a  daleki car austrijski i veliki car njemački nisu mogli ni slutiti što misli mali čovjek koji cijelu božju noć proplače za kozom. A nije ih bilo ni briga.

Ma daleki cesar austrijski
i veliki car od Jermanije
nisu ni slutiti mogli
ča pensa  jedan mali čovik,
ki cilu božju noć proplače za kozon.

Teško je živio istarski živalj, pogotovo onaj koji nije imao svoje zemlje, svoje maslinike i vinograde, a takva je bila obitelj Mate Balote, čiji je otac bio kamenoklesar.

Mate Balota, dobro dijete, izvrstan student, svojim se radom sam izborio za svoje mjesto u društvu. A nije mu bilo lako. Radio je sve poslove dok se školovao, na kraju je postao doktor znanosti, ali ga je posao sveučilišnog profesora vodio daleko od Istre. Radio je i kao novinar, uvijek okrenut ka istini. Njegov prvi članak o bijedi koja vlada u Istri su vlasti cenzurirale. Dok je služio austrougarsku ratnu mornaricu bio je optužen za presijecanje vojnog telefonskog voda pa je okusio ratne zatvore u Ljubljani i Puli.

Bio je osjetljiv na ljudsku patnju, empatičan, antifašist po rođenju i krvi, pa je 1944. otišao u partizane. Postoji anegdota da je i njegova žena Stanka bila također vrlo snalažljiva. Jednom su joj noću došli četnici na vrata. Željela je spasiti najstarijeg sina nagovorivši ga da skoči kroz prozor i pobjegne u šumu, ali pod prozorom je također stajao četnik. Na pitanje gdje joj je muž Stanka je odgovorila:“ Koji muž? Ja nemam muža. Mijo je pobjegao u Zagreb među svoje ustaše i ostavio me samu s četvoro djece!’’. Tako je poznati antifašist Mijo “postao’’ ustaša!

Sva svoje jade, i jade istarskog čovjeka izložio je u zbirci pjesama „Dragi kamen“ pisanoj istarskom čakavskom ikavštinom. Poezija mu je pripovjedna. Njegove pjesme pričaju priču. Pravu, iskrenu, doživljenu i proživljenu priču.

Jedan komentar za "Marija Juračić “Mate Balota” izbor iz Diskursa"

  1. Avatar photo
    julija
    29/09/2024 at 4:32 am Permalink

    Sljedeći broj Diskursa posvećujemo Viktoru Caru Eminu. Pišite za “Diskurs”!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.