Ponekad mi zasmeta kada neki sportaš ili cijela sportska ekipa, prije utakmice, šalje publici znake svoje religioznosti, povlači Boga za skute i moli ga za svoj uspjeh. Zar stvarno misle da bi Bog, ma čiji bio, mogao navijati za neko svoje dijete, a zanemariti ono drugo? Tu temu, ali u mnogo ozbiljnijem kontekstu, razrađuje Silvije Strahimir Kranjčević u pjesmi „Mojsije“.

Poznata je starozavjetna biblijska priča o Mojsiju koji je izveo židovski narod iz egipatskog ropstva pa ga četrdeset godina vodio kroz pustinju do obećane zemlje Kanaan. Taj put i Mojsijeve kušnje glavna su tema pjesme.

U uvodnom dijelu  pjesme Mojsije moli  Boga da mu pomogne izvesti narod iz egipatskog ropstva. Njegova se molitva ne odnosi na vlastiti probitak. Ona zastupa životne interese židovskog naroda, suludo obespravljenog i krajnje nesretnog. Narod je to kojem se osporava pravo na postojanje, kojem gospodari ubijaju tek novorođenu djecu. Mojsije je bio jedno od djece kojoj je bila namijenjena smrt, ali sudbina je htjela da bude spašen. Vezan uz svoj narod, Mojsije teško podnosi nepravedan njegov položaj, baš kako ga je teško podnosio i pjesnik, prisiljen napustiti dragu mu domovinu. No čini se da narod nije posve svjestan da bi mogao živjeti bolje i slobodnije. Njegove oči zastire mrena iza koje nemila povijesna zbivanja polako tonu u zaborav.
.

“Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I skini mu sa vjeđa pospanih
Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,
Što zastire sad oči njegove!
Spomeni se da ropstvo nemilo,
Ko teško ono stijenje nadgrobno,
Na leđima mi tlači bratskijem,
I da nam ljuti naši krvnici
U utrobama djeci sudiše!
O, smiluj se, o silni Jehova,
Prokuni kletvom krvne silnike
I spasi narod moj, o Gospode!”
.

No Gospod, koji je stvorio sav život na Zemlji, ne vidi razloga zašto bi se priklonio jednom narodu, jer svi su narodi pred njegovim očima jednaki. Malo sarkazma naći ćemo u njegovim riječima da su iz njegove božanske, uzvišene perspektive jednaki piramide vrh i običan krtičnjak. I krtica i čovjek imaju jednako pravo na život jer svi koji su dobili život, imaju pravo disati. Život je najveći prirodan zakon. U ovom trenutku Jahve se ne bavi moralnim problemima koji muče Mojsija. Njemu su svi ljudi jednaki i ne želi se miješati u njihove sukobe. Ne želi zbog jednog čovjeka kažnjavati drugog. Sve su ljudske nedaće sitne i prolazne prema veličini Univerzuma kojim on vlada, koji je on ispunio klicom života.
.

A luda želja! da, al’ ljudska jest!
Da kunem kletvom krvne silnike,
Da bijem narod, a zbog naroda,
O stvore moj?! A zašto da bih ja
Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!
Gle zapad tamo, istok amo gleđ’
I sjever ondje i ovuda jug,
A sve sam ovo napunio ja
Života klicom, svim je mio vijek
I svačije je pravo disati.
A ti sad tražiš sam da pogazim
U prirodi mi zakon najveći!
Al’ da je tebi stati onamo
Početak gdje je mojem pogledu,
Tad vidio bi što je sićušna
Ta tvoja ljudska, krvna željica.
S visina mojih, ljudski jadniče,
Jednako mal je piramida rt
Ko rov, što neznan izbaci ga krt,
I bespomoćna sve je natega!
.

No Mojsije je uporan i ne odustaje. On hrabro zastupa svoje mišljenje da nije čovjek stvoren na božju sliku i priliku da bude bijedan, ustrašen, mali crv. Čovjek nije stvoren da bude rob drugog čovjeka. Iako je smrtan, iako na sebi nosi Istočni grijeh, on je ponosna božja čestica. Nije primjereno čovjeku da bude manje vrijedan od drugog čovjeka.  U svom obraćanju Bogu on ne zaboravlja pokazati svoje poštovanje, svoju gordost jer je božje stvorenje, neraskidivo vezano sa svojim tvorcem. On razumije da su stvari gledane iz božje perspektive drugačije, ali ipak hrabro spominje ljudsko gledište, ljudske potrebe i odnos prema životu.

                                                                                .

“Nedohvatni su sudi, Gospode,
U kojima se nama pojavljaš,
I zakoni su tvoji vječiti,
A da bi crv tvoj mali, sićušni,
Sa stožerima tvojim drmao.
Davnina mrkla prošlost zastire,
Otkako si u svojem Edenu
Iz zemlje prvog stvora izveo,
Udahnuo mu dušu besmrtnu,
l’ to bi mrva s tvoje mrvice.
I od onda smo svi mi smrtnici
Komadić tvoga bića velebnog,
Pa sve što jesmo — sitni, maleni,
Al’ tvog smo ipak bića čestica!
I čovjek eto gord sa rodbinstva
Sa vječitijem tvojim iskonom,
O, Gospode, o silni Jehova,
Ponosit diže čelo prevedro
I teži tamo gore nad zemlju,
Gdje meki, svilni plove oblaci
U zlatnom moru zraka sunčanih,
Gdje njegova je duha kolijevka.
Pa, Gospode, o reci, vječiti,
Je l’ ljudsko čelo za to stvoreno
Da u prah pada ropski, kukavno,
I one ruke u koje si ti
U tajne svijeta postavio ključ,
O, reci, jesu l’ tako slabašne,
Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode,
A u čast tvoju, vladu dijeliti?
O, klanjam ti se, silni Jehova,
S visina tvojih sve je jednako
Na ovoj maloj, sitnoj zemljici.
Al’ kod nas ovdje, s našeg pogleda,
Baš ravan nije piramida rt
Sa rovinama što ih diže krt,
I makar da je sve to natega!
Već pomiluj mi, silni Jehova,
Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu;
Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I ne daj da ti stvor na oblik tvoj
U prahu leži, čelom puzeći!”
.

Jahve se prisjeća kako je Adamu i Evi oduzeo besmrtnost, ali je zaboravio uzeti im svoj duh iz duša, utrnuti onu vječnu božju iskru koja u njima plamsa. Zbog te njegove pogreške čovjek gaca po kaljuži, ali mu srce leti u visine jer osjeća da mu je tamo pravi dom, da mu je kolijevka u tim visinama. Ovo božje priznanje da i sam može osjetiti ogromnu srdžbu i u srdžbi pogriješiti, pokazuje kolio je duboko Kranjčević uranjao u svoje razgovore s Bogom.

Mojsijeva upornost pa i neka  zbivanja koje Jahve ne može negirati, potaknu Boga da usliši Mojsijevu želju, ali ga opominje da će zbog te svoje želje teško patiti. Ta se božja opomena nekoliko puta javlja u tekstu:

                                                                             .

“I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!”
Po riječima te poznam smjelima,
Da imaš krila koja uzvija
Plamičak sveti što sam potako
U srce prvog onog čovjeka
Dok boljim pojmom grlio sam svijet.
O, jadniče, kad prokleh onda rod
I sve što smrtna žena baštini
Od zagrljaja s muškim plemenom,
Zaboravih u srdžbi pravednoj
Da duh svoj u tom rodu ubijem,
Da utrnem mu onu iskricu
Što u grud sam mu svetu metnuo
Ko odliku u cijelom stvaranju;
O, neokajna moja pogreško!
Prikratio sam vijek besmrtni,
Al’ ostade mu plamen iz neba
Ko zapretani žar pod pepelom.
I bude katkad, pa se u srcu
Ko zublja žarka iskra razbukti,
I čovjek teži gore nad sebe,
Gdje meki, svilni plove oblaci
U zlatnom moru traka sunčanih,
Gdje njegova je duha kolijevka —
Al’ bolno — bolno odmah osjeti
U ovoj svojoj gustoj kaljuži
Da ta mu bara nije tuđa krv,
Al’ on da nije svojoj hrpi svoj!
I gle — kad tako već je ukleto —
I prokleto će navijek ostati, —
Smilovat ću se tvojoj željici,
Al’ jao tebi što si želio.
I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati.

                                                                                   .

Koliko je sljedbenika Mojsije sa sobom poveo, slikovito prikazuju sljedeći stihovi:

                                                                                     .

I prosuo se narod pustarom
Ko oblaci od guste prašine,
Kad zaigraju kolo vjetrovi.
A šta je život — ko i pustara,
A šta su ljudi — ko i prašina,
A nad svim visi krilo udesa
I mota gore, dolje, upored:
I čas se prašak ljeska o suncu
I prelijeva se bojom šarenom,
A čas ga eno s blatom smiješana
I neviđena gdje u kaljuži.

                                                                                                       .

No u tim se stihovima naglašava i čovjekova prolaznost, misao da sudbinu nitko ne može izbjeći.

Fino teče naracija pjesme. Jahve u trenutcima izlaska Židova iz egipatskog ropstva svesrdno i vidljivo pomaže Mojsiju. Ispunjava njegovu želju i narodu pokazuje put u obećanu zemlju na vrlo spektakularan način. I oni koji su se, možda, kolebali poći u nepoznato, morali su ugušiti svoje sumnje i krenuti za vidljivim božjim znakom.

No božja je opomena jasna samo Mojsiju. Jedini on, uz obećanje meda i mlijeka, razabire, ali i zanemaruje božju opomenu da će doživjeti razočaranje i smrt će mu biti crna, osjećaj gubitka neizmjeran. Dogodit će se to jer uz božje zakone postoje i oni ljudski, oni koje ljudi često provode u ime Boga, ali bez njegove volje.

                                                                                        .

Pred silnim ljudstvom gorio je stup
Od crne zemlje pa sve do sunca.
A usred stupa žario se prst
Na ruci silnog boga Jehove.
“Ovuda!” — strašno grmio je glas —
“U obećani rajski Hanaan,
Kud teče mlijeko i slađani med!”
A narod božji gledao je stup
I šapto: Baš ga j’ lijepo vidjeti!
I sigrao se šale svakakve.
Al’ što se trese gora sinajska
I što to grmi strašnom pustarom?
Na hiljade su onaj čule glas.
Razumio ga samo genije,
Po drugi put si slušo osudu:
“I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!”

                                                                                  .

No narod se na duže vrijeme ne može hraniti obećanjima. Njegova vjera vremenom slabi, okreće se drugim idolima. Mojsije, baš kao Isus kasnije, moli Boga da oprosti narodu, jer narod je dijete veliko i ne zna što čini. Lako mu je kupiti igračke. Kranjčević je svjestan činjenice da se narod lako može zavesti politikom kruha i igara, da često lako podliježe lošim sugestijama, ali njegov Mojsije svejedno gori idealima, baš onako kako je za narod gorio i sam Kranjčević.

                                                                                            .

I kad mu — divu — riječ gromovna
Ko šiljak oštri srce prosjeknu,
Kad okrenu se svomu narodu,
Da nađe tamo nade, okrepe,
Al’ ono narod, božja odlika,
Sagradio si tele zlaćeno
I tele slavi, a ne Jehovu!

“… Oprosti, vječni, silni, svemožni,
U naroda je krivi prorok prav,
I narodi su djeca velika
Što lako im je kupit igračke!
Oprosti im, o silni, svemožni,
Izvedi narod moj, o Gospode!”

                                                                                        .

Sljedeći stihovi pokazuju da Kranjčevićev bog nije hladan, nedodirljiv vladar. Pokazuju da se i u njemu sukobljavaju razni osjećaji. Je li mu žao naroda? Je li mu žao Mojsija? Ili mu je žao što čovjek ne shvaća da se za svoju dobrobit mora sam izboriti.

                                                                                            .

Nasmiješio se silni Jehova,
Al’ ima smijeha kojim sužalost
Nad jadnicima suze prolijeva.
I smijeh taj je čuo Mojsije
Iz vatrenoga stupa božjeg
Što sjajio je ispred naroda
Onuda kud je zemlja Hanaan
I gdje su preko brda velikih
Na medna polja puti vodili.

Tu navrh brda svijetli genije
Raširio je ruke brižljive.
Ožario ga tračak sunčani,
Ljepotom još ga osu Jehova
Što geniji ga nose u srcu;
“O, evo tebi, izbran narode,
O, evo tebi zemlje rajevne,
Slobodu svetu tu da zagrliš,
Da srećniji ti budu sinovi
Neg’ ti uz pune lonce misirske!”

                                                                                      .

Dramski je napeta scena konačnog razdora između Mojsija i naroda. Hanaan nije obećana dolina, kakvom su je Mojsije i narod zamišljali. Razbijene su iluzije. Narod zaboravlja koliko je patio u egipatskom ropstvu. Gladni trbusi sjećaju se samo lonaca s hranom koja im je i kao robovima bila osigurana. Glad ljudsku slobodu proglašava prevarom i okreće se protiv svog proroka.

                                                                                   .

Al’ stoji svijet — i ko kad krošnjama
Polako stane vjetar zibati,
I sve to jače lišće uzdršće,
A granje onda stane pucati,
O, tako krenu žagor narodom
I ču se s hrpe glupa poruga:
— Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!
I zato si nas vuko pustarom,
Da još nam za nju valja strmoglav
Niz ovo gadno brdo srnuti,
Da panemo na hladna ognjišta!
I tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji — ko na uzici,
Od lonaca iz zemlje misirske?!

                                                                                       .

Kranjčević vješto izbjegava pisati o općepoznatim biblijskim zbivanjima i narativ pjesme vezuje isključivo uz Mojsija koji na kraju biva kažnjen jer se usudio sanjati, jer se usudio voljeti svoj narod i jer nije znao procijeniti do kuda seže zahvalnost naroda.

Mojsijeva sudbina se tijekom ljudske povijesti stalno ponavlja. Stoji činjenica da, bez obzira, radi li se o umjetnicima, znanstvenicima, filozofima, napredak čovječanstva ovisi o pojedincima koji gore plamenom od ideala silnih, vječitih.

                                                                                   .

Problijedio je silni genije
I kroz srce mu ruglo prožignu:
Da, tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji — ko na uzici?!
Tek primio se srca očajno
I dvije mu oči suza zalije.
Još zadnjim trenom vid mu počinu
Na obećanoj zemlji Hanaan,
I glava mu se mrtvo obori.
A gromom grmnu riječ Jehove:

“I tebi baš što goriš plamenom

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati!”