U jesen, 2023. godine hrvatski pjesnik Aljoša Đugum objavio je svoju četvrtu zbirku pjesama „Ljeto u lijevom džepu“. Naslov zbirke asocira čitatelja na najsunčanije godišnje doba uz koje se  samo radost i bezbrižnost mogu vezati. No ljeto koje Aljoša  Đugum nosi u svom lijevom džepu je nešto mnogo dublje. Ono sadrži cijeli kompleksan život, u kojem se živi stvarno i istinski, u kojem se i smije i plače, u kojem se želi i čezne, gubi i dobiva.

U središtu pjesnikova interesa nalazi se čovjek. Poseban je to čovjek i teško ga je danas pronaći u vremenu kada pohlepa i jal kolo vode držeći se rukom ispod ruke.  Čovjek Aljoše Đuguma je sav od misli, sav od osjećaja. Najbogatiji je to čovjek na svijetu. Njegovo se bogatstvo ne mjeri valutom i nekretninama, ono se mjeri ljepotom stihova i snagom emocija. Sve to bogatstvo stane u čarobnu škrinju koju mogu otključati samo pjesniku slični ljudi. A kada je otključaju, pred njima se otvara poetski svemir u svim njegovim slojevima.

Ima jedna mala škrinja
nosim je po svijetu tuđem
jer tu je riječ materinja
i tu bez kucanja uđem.
.

 Ima jedna mala škrinja
bez zlatnika i pologa
što me krije od zvjerinja
u zakutku srca moga.
.

/Mala škrinja/

                 .

Nose stihovi i dobro i loše i osmijeh i suzu, ali oni uvijek pozlaćuju  život. Oni su kao travka koja pod kopitima niče, kao vedra ili tužna melodija koja uvijek hrani i nadahnjuje dušu čovjekovu.
.

Stih je dokaz mog života
iskra koja vječno vrca
vesela i tužna nota
stih je zapis glazbe srca.
.

/Srce bi da stihom pjeva/

                    .

Aljoša Đugum uvijek nosi poeziju u sebi. Maleno je, ali dragocjeno zrnje ta poezija koju pjesnik uvijek ima u lijevom džepu svoga odijela, zrnje koje nikne iznenada i koje se odjednom rascvjeta, jednostavno i bez najave bukne u riječ, u stih, u pjesmu…legne mu na dušu, „prvo osmijeh proda, pa za grlo stegne kao ljubav slatka, slana kao tuga, kao život kratka, kao vječnost duga.“
.

Uvijek neka pjesma na kraju aleje
presretne mi korak, misli i ideje
uvijek neka pjesma priđe iznenada
jesenja balada, ljetna serenada.
.

Uvijek neka pjesma samog me zateče
i ne bira ona, jutro ili veče’
uvijek neka pjesma (i kada sam protiv)
tebe mi donese k’o trajni lajtmotiv.
.

/Uvijek neka pjesma/
.

Pjesnik ne žudi za svijetom. On svijet dovodi k sebi. Zadovoljan je onim što je po rođenju dobio, daljine ga ne vuku, vezan je za mirnu luku.
.

Dovoljne su samo grudi
za ta duga putovanja
ostajem tu, moji ljud
u tom srcu koje sanja.
.

No pogrešno bi bilo misliti da je svijet pjesnika nepokretan i skučen. U njemu  sve vrije, sve se neprekidno mijenja. Široko je iskustvo putovanja Aljoše Đuguma. Pokazuju to i mnoge pjesme iz ove zbirke: Kad ostaviš taj grad, Na obali Bosuta, Opet miriše behar, Pjesma s Dunava, Sevdah iz daleka, Tri riječi…

Srce koje sanja je najdraže pjesnikovo odredište. Na tom se mjestu on susreće sa svojom Muzom, tu se stihovi pretvaraju u čaroliju ljubavi, tu se ostvaruje veza između živih i umrlih dragih ljudi, ali i poetska veza s pjesnicima koji su zastali negdje na linearnoj životnoj crti: Gdje da te tražim, Kad zanoća, Ljeto u lijevom džepu, Most između dva neba, Nejake misli, Kamovu…

U srcu koje sanja odvijaju se svi oblici ljubavnih pjesama. Tu ljubav pjeva, ali i gasne, srca gore, ali i izgore, tu se ljubi silno, silovito, ali se ljubav umori, pa oči kišama plaču. Ljubav je ta neustrašiva, satkana od prkosnog prediva i poput ruže nesebično širi mirise, ali pokazuje i trnje: To je Ona, Trebaju nam ti trenuci, Tri vremena i vječnost, Zamalo ljubav, Zima duga kao stoljeće, Zvuk ljubavi…
.

Zarobio sam tvoje ime
između dva zareza, eto,
nisam imao drugim čime
a mojim pjesmama je sveto.
.

Zarobio sam tvoje ime
evo prolazi sedmo ljeto
da se drugi ne igra njime
a stavio sam na njeg’ veto…
.

/Zarobio sam tvoje ime/
.

U lijevom džepu pjesnikova ljetnog odijela možemo pronaći i nekoliko vedrih, duhovitih pjesama koje otkrivaju drugu stranu lica Aljoše Đuguma, kojemu nije strana ni blaga ironija: Balada o oradi, Dlaka svih dlaka, Lajkam i dijelim, Na putu prema dolje…

Od kada piše Aljoša Đugum svoje osjećaje izražava rimovanim katrenima. Stihovi su harmonični, neusiljeni, dolijeću jednostavno i skladno pa djeluju spontano kao da pripadaju uobičajenom načinu izražavanja. Njegova je rima čista i puna i po slaganju slogova i po akcenatskom ustroju. Većinu pjesama piše standardnim jezikom, ali neke je pjesme napisao dijalektom svoga djetinjstva, čakavskim ikavskim narječjem južne Dalmacije: Divojka s galebom, Isprid kuće oraj tučen, Kapja jubavi, Miruj noćas, moja pismo, Moja Dalmacija, Nigdi brujeta i pure…
.

Sada ladan vitar puše
nima tvoga toplog krila
ovoj duši tvoje duše
ovom tilu tvoga tila.

.

Sada same krenu suze
ka i more pune soli
sve na svitu nebo uzme
samo kišu vrati doli.
.

/Sve na svitu/
.

Na kraju ovog kratkog osvrta želim istaknuti činjenicu da je Aljoša Đugum pjesnik trajanja, onaj koji će na stoljetnom kontinuumu poetske umjetnosti sačuvati zasluženo mjesto.
.

Marija Juračić, prof.