Svi imamo svoj život i svoju smrt. Ne možemo je pokloniti, odreći se je, zatajiti. Ona je samo naša, jedna i jedina, a tako univerzalna. Smrti je svejedno što mislimo o njoj. Dograbit će nas u jednoj točki našega života dok nam je glava još puna planova i odvesti nekim njenim stazama, tko zna kuda. Možda u neki novi svijet, a možda u ništavilo. Neko će nas vrijeme pamtiti prijatelji, prigodno nas spomenuti pa zaboraviti. Malo je onih koji će svojim djelom ući u kolektivnu memoriju ljudi, ma koliko dugo živjeli.

Šimić je umro u dvadeset sedmoj godini života i u tom kratkom periodu napravio je mnogo. Budući da rigidne školske vlasti nisu dozvoljavale javna nastupanja svojih učenika, napustio je gimnaziju kako bi mogao pokrenuti tri književna časopisa. I dobro je učinio. Prihvatio je svoje poslanje.

Nakon početnog prihvaćanja Matoševih umjetničkih stavova, zanosi se ekspresionizmom, stvara slobodnim stihom, oslobođenom od svih suvišnosti. Piše kritike, eseje i polemike i o svom trošku izdaje knjigu poezije „Preobraženja“.

Bolestan i svjestan svog stanja,  često razmišlja o smrti. Dok je zreli Matoš smrt doživljavao načinom estete, Šimić joj ne laska. Nema u njoj ničeg lijepog. Uljepšati je ne mogu ni idila cvijeća, ni agonija svijeća. Ona je to što jest. Činjenica. I sasvim je ljudska.

                                                                     .

SMRT

                                                                ,

I smrt će biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.

I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki
svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Mati će živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana.

                                            .

Dubok je prodor Šimićevih misli u modus ponašanja ljudi kada se susretnu sa smrću. Kada precizan instrument ljudskog tijela prestane funkcionirati, ljudi postupaju po klišeju patnje, boli i rutine. Sav bolan osjećaj slio se u majčin krik i očevu šutnju, u snažnu, golu ekspresiju. Smrt ne zaslužujemo načinom života, dobrim ili lošim djelima. Ona nam je udijeljena već samim rođenjem. Dio je tijela, raste u njemu.

                                  .

SMRT I JA

                                                                                                              .

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času

Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje sama.

                                                                                                          .

Šimić ne problematizira pitanje smrti. On samo iznosi činjenice, biološki točne, tehnički precizne, a ipak poetski dojmljive. Pjesničkom izrazu svlači sjajno ruho i odijeva ga u istinu. „Kako mrzim ovu staru banalnu poeziju! Ovu staru banalnu ljepotu!“ I umjesto stare, banalne ljepote, on ostvaruje umjetničku ljepotu, onu koja može biti i sakata i neugodna i ružna,  ali dojmljiva.

                                                                                            .

TIJELO MI

                                                                                            .

Kroz moje žile teče otrov što ga popih
u nasladama, u noćima pjanim.
I otrov truje. Tijelo trune. Ja živim u lešu.

I tijelo mi se gadi. Može li se kako
odijeliti od tijela, biti čist od tijela?
Tijelo je teret, tuđin, trulost.
Ja bih ga rado ostavio negdje
i utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.

Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv,
O, ko me spoji s ovim tuđinom u jedno?
Tijelo: težina drži me za zemlju
i odvuče me u nju svega, bez ostatka.

Uz krevet mi se mlada žena smije.
Kako bih došo do nje sam, bez tijela?
Ne mogu iz njeg. Ne smijem da je taknem,
Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.

U snu se razdvojimo. Ipak sam se otkinuo, lebdim
i hoću da poletim, da prhnem.

I probudim se: ležim u svom lešu.

                                                                                                                  .

Strašan je osjećaj promatrati, zamišljati i znati da truliš, da te tijelo izdaje, da se tkivo raspada, da živiš u lešu. Grozne su te slike, otrovane bolešću, a ipak osjećamo njihovu snagu i bolnu iskrenost. I tu dolazimo do pojma koji nazivamo estetikom ružnoga. Cijela ova teška pjesma posjeduje posebnu vrstu ljepote, one koja to u biti nije, jer nema ničega lijepog u truleži i raspadanju živog ljudskog tkiva, ali tu snagu, tu moć pjesnikova izraza osjećamo umjetnički lijepim. Sve rečeno intenzivira se u pjesmi  „Zavodnik.“ Nad trenutke strasti i ljubavi nadvio se očaj, nadvila se tuga, neminovan rastanak učinio je tog dvadesetsedmogodišnjeg mladića tako zrelim, tako životom i smrću obilježenim da svojoj ljubavi tepa „dijete“ i divnim poetskim riječima, naoko mirno, izgovara istinu da sve prolazi, sve na kraju zatrpaju snjegovi.
.

  ZAVODNIK
.

 I poslije toga
na koljenima izmeđ razbacanih jastuka
misliš
na smrt

O, dijete!
Ja ne ću da te novim poljupcima smirim
u zaborav
Puštam da ti blijedim licem suze teku

 Sutra
smirit će se tvoje srce
koje sada očajalo tuče

Sutra
kad stupiš među svoje mlade druge
s dvije tamne sjenke ispod očiju
začudit će se tvoje mlade druge
Al nijedna ne će moći da otkrije
skrivenu udno tvojih oči
blijedu zvijezdu

Ne plači dijete: noć se plavi zimska
Za mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg.

                                                                                            .

 Odmaknuvši se od Matoševog larpurlartizma, Šimić udara u samu srž ogavnoga raspadanja tkiva jer sve što je stvoreno mora se raspasti. Tako je svijet uređen. Kad s njegove slike skinemo tanki premaz iluzije, uviđamo kako je sve nestalno, u svojoj srži odvratno. Svi se krećemo u hranidbenom lancu, gdje duša ne može uskratiti tijelu hranu stvorenu na patnji drugih bića, svi polako trunemo i nestajemo. Projurimo kao meteor i već ugasnemo na hladnom, iskričavom nebu. I kome se obratiti ako ne Ocu? „Bože zar ti nije žao? Ja sam dijete. Bože! Dijete!“
I to dijete umire. Njega jedu bakterije. Goste se mladim tijelom, mesom u kojem je zatvoren velik, poetski moćan, životno bespomoćan duh.
.

BAKTERIJE

 Mene jedu bakterije
Trune trune jadno meso
Bože zar ti nije žao?
Ja sam dijete. Bože! Dijete!

Neke noći neka vina
neko cvijeće ruke oči mračne oči
Sada: propast mesa bolest
bakterije
Ništa
Bože!

Vjerenice što će Tebi
meso koje sane
oči ko dva mrtva crna cvijeta
jedno dijete koje gori u propast?

Gasnu vatre snovi zvijezde
Vjerenice Tvoje moje vatre snovi zvijezde
Mrtve oči u noć postaju
Meso prska u neke atome
Vjerenice Tvoje moje meso

Svijetla, sakrij svoje crne svete oči
Slušaj: šum je zvuk je: dolazi
užas časa:
duboko u noći moja duša mre
I iz noći jedna Ruka dolazi
neosjetno k mojoj duši preko stvari.
.

Pjesma je to na koju milostivo ljudsko srce može odgovoriti samo suzom. Daleki bog šuti ili kažnjava, ili ne može ili neće. I gdje naći utjehu? Vrijedi li proklinjati udes? Kako se oprostiti od života u vremenu rascvjetale mladosti? Kako otići? Kuda? I kao mnogi patnici koji su svoje duše ispunili poezijom, Šimić prelazi u zvijezde. I tamo negdje visoko sja pjesnikova zvijezda u „crne muke noćnih očajnika“. Šalje nam Šimić svoje misli, utješne riječi, svijest da postoje snjegovi koji prekrivaju naše zemaljske stope, ali postoji i zvjezdano nebo izgrađeno energijom duša, jer život i smrt nisu drugo do li preobraženja. Zato ga osjećamo svojim, zato ga volimo i ne damo da zgasne njegova zvijezda.

 MOJA PREOBRAŽENJA

 

Ja pjevam sebe

kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko livada i voda.

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem.

O, Bože, daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.