U okviru projekta „Preispitivanja“ udruženje Oksimoron je raspisalo regionalni natječaj za priču ili esej s temom – Putovanje nakraj noći.  Od pristiglih priloga, žiri je odabrao 14 radova, među kojima i priču Marije Juračić.

Žiri je radio u sastavu: Zorana Ogrizović, Ljiljana Dragaš i Dejan Simonović. Odabrani prilozi će do kraja godine biti objavljeni u četvrtom tematskom zborniku projekta „Preispitivanja“. Proteklih godina su objavljeni zbornici: Preobražaji, Stranci i Ljudi bez osobina.

Ulomak priče:

„Spavaš?“ pitao je Aron tiho. Ovo je treća noć kako ne spava, a sada osjeća da i Ema leži budna. Dan još nije prošarao noć i čini mu se da je jutro daleko. Ako ga bude. Jučer mu se Otto otvoreno nacerio i pitao, što još čeka. Mali, zdepasti Otto koji je gulio krumpire u kuhinji hotela u kojem su obojica radili. Njegove stisnute oči su  tako zlurado zasjale, da se Aron naježio.  Otvoreno pokazuje svoju netrpeljivost, neku lažnu, iracionalnu nadmoć. Prije samo mjesec dana ne bi se usudio tako nešto pitati, jer Aron je bio glavni kuhar i njegova se riječ morala slušati.

 Od Herte, zgodne, vesele sobarice,  čuo je da se Otto upisao u stranku i da sada paradira sa svojim kameradima i pravi se važan.

Nije pitao u koju stranku. Opcija je bila samo jedna.

Aron bi najradije opsovao, ali se suzdržao. Znao je da ga Otto izaziva kako bi našao razlog da ga prijavi. A razlog mu nije trebao. Već svojim porijeklom, Aron je bio kriv.

            „Ne spavam! Budna sam“, odgovorila je Ema i privila se čvršće uz njega. Prebacila je nogu preko njegovog boka, a on je volio tu njezinu kretnju. Imao je osjećaj da ga prisvaja i  sviđalo mu se.

 „Sinoć su razbili trgovinu stare Ruterice“, šaptala je Ema,“svi smo mi samo stajali i promatrali što se dešava. Vukli su staricu po ulici i tako se divljački cerili i dobacivali uvrede da je to bilo strašno. A ja sam samo stajala i ništa, baš ništa nisam poduzela.“

Privukao je Emu bliže, poljubio joj kosu i osjetio je njenu nemoć kao svoju.

„Ema, moramo razgovarati… Ti znaš da te volim najviše na svijetu, ali…“

„Ne, Arone, ne govori! Ne želim živjeti bez tebe.“

„Ema, ti znaš da je samo pitanje vremena kada će doći po mene. Ali ti si njihova i neće te dirati.“

Glas mu se slomio, a Ema se uspravila u postelji.

„Kako možeš? Kako samo možeš reći da sam njihova? Ako su oni vrh civilizacije, onda sam ja izrod…“

„Umiri se, dušo. Znaš koliki je rizik da pođeš sa mnom? A ovo ludilo, ta sveopća bolest ne može vječno trajati.“

„Ti, budalo blesava! Ne želim bez tebe živjeti. Ako me ostaviš, kunem se našim nerođenim djetetom da ću se sunovratiti sa zvonika i bit ćeš kriv za to.“

„Ludice moja. Zar želiš sa mnom propasti?“

„Ostati je propast. Ovdje čovjek postaje nečovjek, ovdje sam ja samo gledala kako udaraju staricu … “

 Ema je počela tako grčevito jecati da je Aron shvatio da je ne može ostaviti u toj crnoj noći koja nije drugo nego bolest, raspadanje, ludilo. Valjda na cijelom, velikom svijetu postoji mjesto gdje čovjek može mirno živjeti, gdje zvijeri ne nameću svoj izokrenuti svjetonazor.

 „Sutra imam slobodan dan pa ćemo krenuti, jer se nitko neće pitati gdje sam.“

Sada, kada je donio odluku, činilo mu se da se život pretvara u film koji lako može donijeti propast i smrt.

Zagrlio je Emu i spustio usne na njene vjeđe:

            „Vratit ću se prije policijskog sata.“

http://oksimoron2012.blogspot.hr/2017/06/ishod-konkursa-za-pricu-i-esej-tema.html