Kada je Majdak 1970. godine objavio roman „Kužiš, stari moj“, odmah je zaokupio pažnju mnogih književnih znalaca: Aleksandra Flakera, Prosperova Novaka, Dubravka Jelčića, Krešimira Nemeca, Miroslava Šicela… Deklariran je kao pisac hrvatske proze u trapericama (sintagma Aleksandra Flakera) filmovan i prodan u  70 ooo primjeraka.

Očito je čitalačka publika bila spremna prihvatiti prozu, koja crta zagrebačkog frajera i njegovu klapu koju ujedinjuje način života, jezik i svjetonazor. Ustvari, svjetonazora i nema. Jedini cilj tim zagrebačkim fakinima je imati dovoljno love za kino, piće i cure. Klapa prezire ustrojenost svijeta, njegove propise, pisane i nepisane zakone, ali mu se ne suprotstavlja nasilništvom i sve prihvaća onakvim kako jest. Radnja romana vrti se uglavnom oko dvojice likova; pripovjedača i Gliste.

“Izmeđ fakinov iz našeg firtla najviše sam se družil s Glistom, jer je uvijek ispadalo da se nas dvojica nađemo na istoj strani. Isprva mi je bilo čudno. Poslije sam prokužio u čemu je štos. Ja se nisam dao vući za nos, niti si zapovijedati od strane pedera koji su htjeli biti glavni u klapi – a nisu mi ravni ni u kom pogledu – i da oni određuju kuda ćemo na čagu, kam piti, kam se pačati u ljetu, koje viceve slušati, i tak dalje, i tak dalje, dok je Glista opet furtim ostajao na klupi za rezerve kod neke frajerice, koja je otišla na spoj nekom drugom jeberu i bez milosti žrtvovala mu frenda Glistu, tako da bi se on poslije obaveznog polsatnog čekanja, za svaki slučaj, dovukao na ogradu parka te tu proveo veče pijuckajući, psujući i zijevajući. Nekad bi zatekao samo mene, ili još kojeg fakina bez love za kino, pa bismo tu zajedničkim snagama raspalili po nesolidnim mačkama koje uživaju da vas zaribaju. Tu smo se nekako našli, jer se i meni znalo dogoditi, iako daleko rjeđe nego njemu, da naletim na govno bez karaktera. Šta ćeš! Svagdje se takvog ološa nađe.”

Glista je napustio školu, pripovjedač se jedva kroz nju provlači. Klapa kojoj obojica pripadaju nije homogena grupa. Svi su oni gubitnici, izdvojeni iz svijeta u kojem vladaju neke norme društvenog ponašanja i naginju društvenom polusvijetu. Nitko ne nosi vlastito ime već samo nadimak: Tatek, Galilej, Brabonjak, Geza,, Kurbla,, Skakavac, Jumbi, Krumpiraš, Trtica, Fanfula, Čombra, Gumbek, Žohar. Kada razmišljaju o društvenom uređenju socijalizma, njihovo razmišljanje ostaje na površini, minorno je i ne želi ništa promijeniti.

„Delal sam i gruntal si, onak općenito, o porezima i nametima koje radni čovjek mora plaćati. Da sam radni čovjek i da me lupe po džepu, kao što su jutros gospona Rudu, ja bih se pobunio. Ali ja nisam ni u kakvom sindikatu, nitko ne zna da ja i postojim, osim milicije, dabome. Poštar bi se jako začudio kad bi meni morao isporučiti pismo. Pa da, armija me ima na svom spisku. Nadam se da me neće tako skoro pozvati u rezervu. Od mene više štete nego koristi, ali ako treba, ja ću i jurišati, aha, nego šta, jer jedno je živjeti slobodno frajerski, zezantski, a drugo kad te netko stalno vleče za uha, prigovara, daje zaušnice i nogu u dupe. Zato bih se sa svim ostalim fakinima borio do zadnje kapljice krvi. Volio bih da to bude u nekom vinorodnom kraju i da se prije boja malo nažveglamo. Tako sam razmišljao, i još svakojake gluposti su mi se vrzmale po glavi. Zaključio sam da što gluplje mislim, to lakše radim, ni ne shvaćam da sam upregnut, da netko na meni zgrče lovu. Koliko rulja kune kaj mora sipati poreznicima lovu, toliko je Glista bio hepi što je porez izmišljen i što ga u socijalizmu nisu ukinuli kao što su obećavali. Kažu da je oslobođen narod poslije rata i na takve štosove nasjedao. Hihihi! Glistu će porez, kužiš, odvesti možda ravno u sam rajski vrt.“

Sve su to  gradski fakini koji ne drže do svog obrazovanja. Zadovoljavaju se povremenim jednostavnim poslovima, gradskim kumicama kradu naranče sa štandova, što iz današnje perspektive djeluje naivno. Odnos sa ženama svodi se uglavnom na sam sirovi seks. Nema tu nikakve ljubavi, romantične zaljubljenosti, pa ni u zaljubljenosti Gliste u Gizelu, gazdinu ženu.

Jezik romana je dijalektalno obojen. Flaker ističe da je Majdak u hrvatsku književnost uveo zagrebački žargon miješajući standardnu štokavštinu s elementima kajkavskog dijalekta. Jezik   je pun anglicizama, ali ne izbjegava ni vulgarizme.

Roman me nije posebno oduševio, ali ga treba gledati iz perspektive vremena u kojem je nastao kada je u hrvatsku književnost zaista donio nešto novo.