Povijest je lako mogla u prvim decenijima 20. stoljeća okrenuti svoje lice i Rijeku učiniti talijanskim gradom. Svojatali su je i Mađari i Talijani, ali su Talijani bili uporniji. Odnarođivanje Hrvata provodilo se u školskom sustavu, u kulturi, a na kraju i silom. Mnogi su Hrvati bili prisiljeni napustiti svoja ognjišta i prebjeći na Sušak, na drugu stranu mosta preko Rječine, u dio Rijeke koji je i zvanično pripadao Hrvatskoj. Tako je i Viktor Car  sa suprugom Emom morao napustiti svoju vilu Dalibor u centru Opatije. Utjecaj talijanskog pjesnika DAnnunzija na talijanski i potalijančeni živalj u Rijeci i okolici bio je strahovit. 1907. došao je u Rijeku da kazališnoj družini Feruccia Garavaglie pročita svoju tragediju „La Nave“ (Lađa). Taknuo je srca mnogih šovinista koji su željeli očistiti grad od svega što nije talijansko ili talijanizirano. Viktor Car piše: „Mi smo na straži. Osluškujemo budni, pažljivi. Ja – s perom u ruci.“ Zatim nastavlja:

„Svojim prepadom D´Annunzio nam je nanio mnogo zla. Svojom plamenom riječi, pjesničkim poletom, neodoljivim stihom, umio je da zanosi mase, da ih vuče za sobom, fascinira, fanatizira. Uspalio je u njima šovinizam, do tada neviđen i nečuven. Uz to je on svojom pjesničkom mađijom umio dojučerašnjim žestokim riječkim mađaronima upiljiti u mozgove kako oni vuku svoju lozu od najčistijih legionara rimskog cara Augusta, i kako je Rijeka od svih talijanskih gradova najtalijanskija varoš. Rijeka je čak i više: Rijeka je – Italija. A mi svi znamo, a i sami ti supertalijani znadu vrlo dobro, da su im imena do jučer završavala na ić.“

Shvatio je Viktor Car Emin koliki je utjecaj imao D’Annunzio na mase, vjerojatno kao ni jedan drugi pjesnik tijekom povijesti. D’Annunzio je znao zaluditi mase, a kad ih je zaludio,  zadao je zadnji udarac. U noći 12. rujna 1919.  dobro naoružana kolona kamiona, oklopnih vozila, tenkova i oko  2500 legionara zauzima Rijeku. Dolaze na unaprijed dobro obrađeno talijanaško tlo. D’annunzio drži govor s balkona guvernerove palače i već drugog dana broj njegovih dobrovoljaca penje se na 9000. Počinje nemilosrdan, divljački  progon preostalog netalijanskog stanovništva.

Car Emin se sa Sušaka vraća u  Opatiju tek nakon Drugog svjetskog rata. Ponovno je počeo čitati D’Annunzija. Kaže da je u sebi osjećao mržnju, bijes i osvetu. Međutim, što je više ronio u neka njegova djela, sve je više podlijegao njihovoj čari. Bez obzira na bijes koji je osjećao prema D’Annunziju, utemeljitelju fašizma, izumitelju ricinusovog ulja u mučenju zatvorenika, političaru i osvajaču, pjesnik je osjetio pjesnika. 1946. godine Car Emin završava roman „Danuncijada“. Kao podnaslov navodi: Romansirana kronisterija riječke tragikomedije 1919-1921. Već u podnaslovu, u toj neobičnoj kovanici kronisterija, daje naslutiti da je napisao kroniku jedne histerije koja je obuzela grad za vrijeme D’Annunzijeva vladanja.

D’Annunzia je grad dočekao frenetično kao osloboditelja. Roman oslikava odnos osvajača i Grada.

„On Grad poima kao svoj produžetak, kao tijelo kojim mora zagospodariti. I to je tijelo markirano poviješću svojih brojnih kolonizacija (D’Annunzijeva je samo jedna u nizu) te podređenošću svoje spolne/društvene uloge.

Taj komplicirani odnos kolonizatora spram koloniziranog/kolonizirane, Car markira psiho(analitičkom) odrednicom histerija koju je, kao što smo već naznačili, ekspresivno signalizirao u podnaslovu romana. No, time, želimo pokazati, ni u kojem slučaju nije umanjio, ni ublažio ozbiljnu i opasnu dimenziju samozvanog vojskovođe/osvajača, kao ni tragiku njegove povijesne intervencije“.*

                                                                                               .

Caru Eminu je žao što je jedan takav umjetnik morao skrenuti u političke vode, pa zato pjesnikovoj ljubavnici sorellini Violante**, koja s njime boravi u Guvernerovoj palači, dopušta da povremeno nježno potiče D’annunzija da se vrati tamo gdje pripada – svojoj umjetnosti.

                                                                                               .

Neki današnji političari i politikanti smatraju da bi pitanje tko je kome u predratno i u ratno vrijeme što učinio, trebalo razjasniti i zajednički tražiti oproštaj. Zamjeraju riječkoj upravi na ignoriranju problema. Mislim da je ta stvar završena i da su Riječani dobro odlučili. Radili smo jedni drugima strašne stvari. Na kraju je Talijanima vraćena oduzeta imovina, a Hrvatima njihova majka domovina. I tu se nema više što reći.

* Vjekoslava Jurdana „Danuncijada kao kronika jedne histerije“

**D’Annunzio je sve svoje ljubavnice nazivao sorellina