SF priče su ustvari bajke. Njihova je maštovitost neograničena, a vremenska dimenzija svevremena. Jednakom lakoćom klize u duboku prošlost (Bizarna lucida polusna), u daleku budućnost (Sekvencijsko pohranjivanje stvarnosti) ili jednostavno prikazuju svevremenost jer su neke životne logike u vremenu nepromjenjive (Lovac). U pričama Josipa Ergovića evolucija je odabrala svoje junake. Kukci, pauci i morska stvorenja razvila su svoj intelekt, narasla su do zastrašujućih razmjera, stvorila su svoje nastambe koje pod svaku cijenu žele sačuvati. Ponekad se ponašaju prijateljski prema čovjeku pa čak s njim ulaze u intimne veze, a ponekad im je jedina opcija ratovanje. Likovi s drugih planeta upotpunjuju šaroliku sliku svijeta ovih priča (Mi Annunaki). Ergović nije zaboravio ni oblike umjetne inteligencije koji su stvoreni da bi čovjeku uljepšali ili otežali život (Leptirov dodir).

Sve se je promijenilo, nadogradilo, samo je čovjek ostao isti. On i dalje nosi u sebi sve svoje suprotnosti; herojstvo i požrtvovnost, osjećaj sućuti i prijateljstva, ali i straha, hladnoće i nezainteresiranosti. Nosi ljubav i osjećaj prisnosti, ali i ljubomore i izdaje.

Fabula priče „Mjehur“, po kojoj je cijela zbirka dobila ime, odigrava se u dalekoj budućnosti na teritoriju Republike Hrvatske. Gradovi su uglavnom još prepoznatljivi jedino po svojim imenima, a promet putnika i roba odvija se uglavnom nadzemnim cijevima – žilama koje spajaju pojedine destinacije. Vlakovi su strogo kontrolirani, pametni strojevi neprimjetno vrše dubinsko skeniranje sumnjivaca i ako se pokaže da njihova anatomija ne odgovara zakonom propisanom humanoidnom minimumu, sumnjivci bivaju  dezintegrirani. Milosti i moralnoj nedoumici nema mjesta. One su odavno nestale uslijed strahota koje se odvijaju izvan čuvanih područja. Čovjek je u ime sigurnosti svjesno izgubio svoju slobodu. Djevojčice i dječaci su već u djetinjstvu psihotipizirani i raspoređivani u gradove koji su, oznakom strogosti zakona od jedan do deset, odgovarali pojedinom mentalnom ili psiho-fizičkom tipu.

Ono što će posebno zapanjiti čitatelja, i ne samo u ovoj priči, je stalna, snažna dinamika radnje, bilo da Ergović opisuje interijer ili eksterijer.  I kada je riječ o mirovanju i opuštanju njegovih junaka, uvijek se osjeća napetost koja vreba negdje iz prikrajka.

Njegove su priče bajke, koje lako mogu postati stvarnost. Zato one na neki način opominju čovjeka da pazi što radi, jer bi mu se veliki tehnički napredak lako mogao vratiti onako kako to sigurno nije želio.

Urednica: Marija Juračić