Iako je od rođenja Drage Gervaisa prošlo više od 120 godina, njegova je poezija još uvijek aktualna, Njezina aktualnost počiva na slikama iz stvarnog života, na prikazu života obitelji i male društvene sredine i na nepromjenjivosti društva u kojem loše uvijek izviri i nametne svoju volju.

Drago Gervais je  rano osjetio što znači biti primoran napustiti svoj zavičaj. A njegov je zavičaj bila Opatija, s Učkom iznad glave i s morem Kvarnerskog zaljeva pred očima. Rado se sjećam toga kraja kojeg još uvijek mogu pronaći samo u vlastitom pamćenju i u Gervaisovim  pjesmama. Bilo je to vrijeme u kojem „napredak“ još nije uzeo svoj danak.

Pod Učkun

Pod Učkun kućice
bele,
miće, kot suzice
vele.
Beli zidići, črjeni krovići
na keh vrapčići
kantaju,
mići dolčići, još manje lešice
na keh ženice kopaju.
Cestice bele, tanki putići
po keh se vozići pejaju,
i jedna mića, uska rečica,
pul ke se dečica
igraju.
Na sunce se kućice
griju,
na turne urice
biju.

miće- malene

lešica- mala lijeha, njiva

Upravo su tako izgledala sela iznad Opatije koja svojom vizurom nisu remetila zeleni okoliš. Nije bilo goropadnih zdanja koja se razmeću svime, osim šumom, perivojem i parkovima. Mnogo je ljubavi utkao Gervais u ovu pjesmu. Izražava je osnovnim bojama i deminutivima.  Kućice su bijele, krovići su crveni i maleni vrapci su u njima našli miran dom. Oko kuća nema bazena, jer selo je selo i ono podrazumijeva njive na kojima ženice kopaju. Po uskim, bijelim cestama voze seoska kola, a kraj malene rijeke igraju se djeca. Sve je toplo, idilično, sve vrvi od života, pa se ne osjete ni ure koje prolaze na tornju, svjedoku vremena. Cijelu svoju nježnost koju osjeća prema rodnome kraju, Gervais je iskazao u trinaest potpuno prirodno izrečenih deminutiva.

Sudbina je htjela da je vrlo rano morao napustiti svoj zavičaj. Osnovnu školu je završio u Opatiji, ali gimnaziju je morao nastaviti u Rijeci na Sušaku. Naime, kada je Rapalskim ugovorom Opatija potpala pod Italiju, Drago kao petnaestogodišnjak bježi na Sušak i tu završava gimnaziju. Punih 19 godina nije se mogao vratiti u svoj zavičaj. U to su vrijeme mnoge hrvatske obitelji napuštale Opatiju.

Odsustvo od zavičaja ne znači da ga je zaboravio. On dobro poznaje dušu i mentalitet domaćeg čovjeka i slika ga u različitim situacijama. Nezaboravna je pjesma „Tri nonice“ koja na živ i duhovit način opisuje tri stare gospođe koje, besposlene, ogovaraju žene svog okruženja. Poanta pjesme mora izazvati smijeh: Kad je polne zvonilo, jednoj je doma poć bilo. Su dve ustale i nju kritikale.

Tri nonice

Tri nonice stare
pred kućun su stale
i kritikale.
I Katu, i Pepu, i Jelu,
i Toncu debelu.
Jedna da j’ takova,
druga onakova,
jedna bi se rad ženit,
druga se zna lenit,
treća sve zafraja
četrta da ne vaja.
A svet da se j’ pokvaril,
i prvo da j’ boji bil.
Tri nonice stare
su kritikale
od osme do polna.
A kad je polne zvonilo,
jednoj je doma poć bilo.
Su dve ustale
i nju kritikale.

zafrajati – prorajtati, potrošiti na zabavu i gluposti

U pjesmi se ne osjeća žaoka. Ona ne bode. Jednostavno snima sličicu iz života. Tri nonice ne sipaju žuč. Ne osjeća se eventualna zluradost. One su samo pune „novitadi“, šarenilo života ublažava njihovu starost.

Sjeća se pjesnik i svog djetinjstva, partije karata koje su svaku večer igrali njegov nono i nona. /Trešete/

Nonić bi pipu fumal i mučal,

kad ne bi dobival.

A kad bi partidu dobil,

bi se none rugal, užival,

i asa lišal.

 Igrajuć bi nona večeru kuhala

 i vavek se vekon stajala

večeru zmešat,

oganj naložit i sol doložit…

Lako je zamisliti nonića koji puši svoju lulu i koji „brontula“ kada gubi  i nonu koja stalno ustaje od stola da promiješa večeru koja se kuha na štednjaku.

A kad bi se pak posvadili,

 onput se j’ sve treslo. –

 Ma to ni niš značilo,

zać drugi dan na večer,

kad je zamračilo,

 bi nono nonu zval:

“Marjanko, remo igrat”.

pipa- lula

fumati – pušiti

Mnoge je pjesme Gervaise posvetio svom noniću. i svojoj noni. Bilo je to vrijeme u kojem je bilo normalno da mlade i stare generacije žive zajedno i nikome ne bi palo na pamet rugati se sinovima koji još žive sa svojim roditeljima. Sve su te sličice obiteljskog života prisne, duhovite i lako se prenesu na bilo koju suvremenu tradicionalnu obitelj. Sve one se čine kao postavljena scena nekog dramskog teksta.

Pipa

 

Danas je nonić po kuće kričal

 i beštimal,

 aš da mu j’ neki pipu ukral.

Celu je kuću smutil,

 mačka udril,

susedi zbudil,

pijat razbil,

 i nonu razjadil.

Joh i kataloh je bil puli nas

 danas.

Najzad nesretna se j’ pipa našla,

je pod baretun nonuću bila.

pipa – lula

kričat – derati se

joh i kataloh – jao i naopako, strašno

 

Mnogima se dogodilo da nešto traže, a to nešto im se nalazi na dohvat ruke. Tu ljudsku zaboravljivost Gervais prikazuje na dramski način. Stvorena je scena, usplahireni starac je glavni lik, ukućani imaju sporedne uloge, vrlo živo odigrane: cijela je kuća na nogama dok nonić bijesni i razbija, pa se i nona zbog njegovog ponašanja razjarila.

U žargonu starog vremena postojao je izraz „stara cura“ i „stari mladić“ koji su označavali neudate, odnosno neoženjene osobe. Još je Arsen Dedić pjevao o jednoj takvoj staroj curi, a Gervais je stvorio neponovljivu poetsku sliku starog mladića. Kao da ga je olovkom nacrtao.

Stari mladić

Kaneta,

jaketa, garoful,

šćapić, i koračić

kot vrapčić …

gotov je stari mladić.

kaneta – polucilidar

garoful – karanfil

 

Stari mladić je uvijek dotjeran. U ruci nosi štap, hoda paradno, a u zapučku mu je umetnut cvijet karanfila. Savršen portret čovjeka koji je ostao neženja.

Pjesnik koji je, ne krećući se mnogo izvan okvira današnje Hrvatske, promijenio dvanaestak državnih tvorevina bio je i izrazito socijalno osjetljiv. Pjevaju to između ostalih, pjesme Ćić, Stari zakon, Bog domovina…

Bog domovina.

Gren kruha po belem svete iskat,

zač su ovde mi ga zeli,

i gren pravicu po svete iskat,

zač su ovde mi ju zeli.

Aktualna je ova pjesma i danas. Odlaze ljudi jer u svojoj domovini ne nalaze ni kruha ni pravde. Odlaze u tolikoj mjeri da ni onaj stari, proročanski vic nije više smiješan. (Pitali su Ivicu što će napraviti kada Hrvatska otvori granice i uđe u Uniju. „Otići ću iz države.“ „Pobogu, Ivice, zašto? „Pa što ću raditi sam u državi?“)

Ni crkvene vlasti Gervais nije poštedio, o čemu svjedoči pjesma Kastavska balada.

Ni mu dosta, jezuvitu,

da se hrani na koritu,

da nas cedi,

da nas preša,

leh i boga va to meša.

Crekav teli bi zgraditi,

z našun mukun se hvaliti,

i da bog će to još gledat…

U gradu Kastvu, u 17. stoljeću Jezuiti su poželjeli sagraditi ogromnu crkvu. Kmetovi su morali ići na prisilan rad – tlaku, pa tlake nije bila oslobođena ni udovica koja je morala hraniti četvero djece. Tlaka je bila mukotrpna jer su ljudi s obale morali donositi pijesak.  Kada je zamolila Jezuite da je oslobode tlake kako bi kao sluškinja mogla zaraditi novac da prehrani djecu, ne samo da joj nisu udovoljili, nego su je i nekoliko puta ošinuli bičem. Udovica je na to uzvratila kletvom: “Dao Bog da nikada crekva ne bude finjena.“ I kletva se obistinila. Crkva, koju mještani zovu Crekvina nikada nije dovršena. Stalno se urušavala.

Kao svoj poetski izraz Gervais je izabrao čakavski dijalekt, jezik svojih roditelja i jedinu domovinu koju je nosio sa sobom u izgnanstvu. Sakrio se u svoj jezik, u njemu je nalazio utočište, u njemu je vidio sela oko Opatije, Učku iznad rodnoga grada, sve drage ljude, hrvatske obitelji  koje su u to vrijeme masovno napuštale svoja ognjišta.

Kritika je Gervaisovu poeziju uglavnom ocjenjivala kao poeziju skromnih literarnih dometa. Ne znam od kuda takvo mišljenje. Zar se ono stvorilo zato što Gervais piše o običnim ljudima, svakodnevnim temama, temama iz života? Zar zato što je često duhovit, a duhovitost ne odgovara uzvišenoj dami – poeziji? Mislim da joj upravo ta osobina odlično paše. I da joj do ludila odgovara izraziti se golom čakavštinom… Ona- lijepa, duhovita dama. Poezija.