Mrak je bio olovan, boja mu je bila teška.

 Drvo i ja škripali smo bolno. Isprepletenih udova, balansirala sam u krošnji stare kruške.

On je stajao na trijemu na svjetlu. Strašna ironija osjenčavala mu je lice.

 Dani kad bi se s posla vraćao alkoholiziran, bili su prava trauma za mene. Oni najvjerniji prijatelji, bili su uvijek spremi nagovoriti ga na još jednu dodatnu čašicu. Suspregnula sam drhtanje i jače se priljubila uz deblo. Iscrpljena i napetih živaca.  Zamjeranje i gorčina isijavali su iz naših tijela.

«Ne smiješ drugima govoriti, ne smiješ se žaliti, ne smiješ stršiti u društvu, skretati pažnju na sebe. Pa nitko nije savršen! Svi imaju svoje probleme i nose se s njima. Oduvijek je među ljudima bilo razmirica. I svi su preživjeli. Sve jednom i onako prođe »  zvone mi riječi susjede Anke. Jednom sam otišla do nje. Onda kad je slučajno pokušavajući istjerati prkos iz mene, zahvatio moje oko.

Rijetko  mogu gledati ljude u oči. Obično bih vidjela licemjerstvo u njima.

 « Sama je kriva, da ga ne izaziva. Bolje ona nego ja. A što ćeš, ima svega » slijeganje ramenima.

Glavinjajući trijemom obraćao se mraku, vratima. Praznina ga guši. Nijema tišina oduzima mu važnost. Htio ili ne, ta bura u njemu naposljetku stane.

Pijavica zamućenih osjećaja, koja je pomela dio pokućstva, istrgla je povjerenje među nama. Ostajemo razmaknuti zauvijek, a na istom mjestu.

Uistinu željela bih ga razumjeti. Uskladiti svoje misli s njegovima. Što se dovraga dogodilo? Kako? Tko je obrisao osmijeh i bljesak oduševljenja s njegova lica? Ostao je grč i iščašene misli.

– Trudim se promijeniti, znaš to? – drugi dan ubjeđivao me. Otvorenih očiju gledao je u mene. Ta ledeno plava hladnoća u njima sijevala je neiskreno.

– Dajem sve od sebe. Ali ti kao da me ne slušaš. Ne želiš to. Uvijek učiniš nešto što u meni učini onaj klik, znaš? – mastan znoj izbio mu je po čelu.

 Obavezno su stradavale moje knjige, namještaj, odjeća.

Ponekad me je samo gledao odsutno. Kao da me proučava i pokušava pojmiti moj idući korak. Kad bi se bahatost povukla, izgledao bi povrijeđeno i usukano, izraubano.

 Jesmo li uistinu onakvi kakvi mislimo, ili smo ono što drugi vide da jesmo?

Već na prve znakove uzbune neprimjetno bih nestala. Čekala sam kad bi vika i lupa jenjala.

Negdje poslije ponoći, promrzla i utrnutih udova ušla sam u kuću. Očekivala sam slomljen namještaj, razbacanu hranu. Drobio me umor i hladnoća.

Ovaj put stradale su samo police s knjigama. Naizmjence bilo mi je vruće i hladno.

On je spavao na kauču u dnevnom boravku. Lice mu je bilo sivo i umorno. Cijeli prostor zaudarao je na neko žestoko piće. Isparavalo je iz njegovog ždrijela.

Koji tren stajala sam iznad njega. Spavao je čvrsto držeći bocu s vodom.

« Spavati znači smrt od nekoliko sati » pročitala sam negdje. Kad bih mu sad stavila jastuk na lice, čak ne bi bio ni svjestan što mu se dogodilo. Od same pomisli srce mi je lupalo. Mogla sam ga osjetiti gotovo u grlu.

Zategnuta atmosfera vladala je oko stola. Jutros na njemu ni traga sinoćnjem ludilu.

 U mojoj glavi njegove riječi dugo su se zadržavale. Taložile se i trunule čineći crnu ljepljivu masu nalik mulju.

Šuteći bili smo zauzeti doručkom. Hrskao je svoj dvopek i zalijevao ga kavom. Na tabletu pregledavao je jutarnje novine.

Bez teka buljila sam u suhe kukuruzne pahuljice. Plivale su po površini mlijeka odbijajući ga upiti i raspasti se. Izgledala sam iznureno i jedva sam čekala da ode na posao, pa da se  vratim u krevet.

– Znaš – započinje ubacujući šalicu i tanjurić u sudoper.

– Mogli bismo večeras ispeći kokice i zajedno pogledati neki film. Kao nekad. -ispipavao je. Oči su mu se nabrale u osmijeh.

Izgledao mi je kao čovjek koji pokušava uvjeriti sam sebe da će uistinu tako i biti.

– Da, mogli bsmo – moj osmijeh radi reda

« Kao nekad » pomislim u sebi « Jebote, cijepljen si genom zaborava? »

njegove usne na mom čelu, a potom njegov odlazak.

Bljesak sunčevog svjetla, tako jak da mi gori pozadina očiju. Budim se u našem krevetu boreći se za dah. Oslanjam se na laktove i promatram muškarca koji spava pored mene. Izgubljen, eteričan među bijelim jastucima. Osjećam mješavinu suza i znoja kako mi se cijede po vratu, između grudi.

Idućeg trenutka stajala sam na njegovoj strani kreveta. U mojoj glavi svjetiljka razuma se gasila. San se razlijevao van jasnih granica svijeta. Ideja da se moram izboriti za sebe usadila mi se pod kožu.

Stajala sam tamo držeći jastuk. Još je topao od mene, još je moj lik utisnut u punjenje.

Ruke su mi drhtale, ostatak tijela je odlučio. Strepnja mi se plela o noge.

Promeškoljio se spavajući. Promjeno je pozu. Spustio je do sad savijenu desnu nadlakticu koju je držao preko očiju. Njegov je grudni koš ujednačeno dizao i spuštao pokrivač.

Pružam ruke. Jastuk sam držala čvrsto na krajevima. Nema krzmanja. Poiskakale su mi žile na rukama i ona posred čela koja iskoči samo pod naporom.

Odlučno ga spuštam na njegovo lice, na glavu. U početku ništa.

A onda hlapljiva borba za zrak. Što mene, što njega. Njegova pluća životinjski su se borila. Njegove ruke mlatarale su uokolo. Grčio je prste, cvilio poput ranjene životinje. Hroptao je, gušio se naprosto.

Trebala mi je nadljudska snaga da ustrajem, da izdržim nalete njegove sirove snage i iskonskog grča za život. Plakala sam i vrištala stisnutih zuba. A onda se umirio.

Uznemirena i uplašena iznutra, na mojoj površini malo se toga uzburkalo. Osjećala sam napetost u ramenima zbog svega što je on učinio meni i što sam ja učinila njemu. Nataloženi osjećaji spali su s mene.

Pribrala sam se, došla k sebi i ponovno se udaljila od sebe.

Udarac zatvaranja vrata budi me iz sna.

 Posljednjih nekoliko noći proživljavam taj događaj. Toliko je živ i opipljiv, kao da se stvarno djelo svaku noć reproducira ponovno i ponovno.

U dnu prostorije ukazala se medicinska sestra.

Željela sam joj reći da bude tiša, da ne probudi muškarca pored mene. No pogled na usku postelju ukazivao je da nema nikoga. Propadala sam sve dublje u jastuk, u madrac, u pod.

 Svoj oštri pogled povukla je po meni. Zaboljelo me. Kao da s mog lica uporno pokušava iščitati moje misli. Kao da sam robot pa na ekran reflektiram sve ono što je duboko u meni.

– Dobro jutro. – pozdravila me. Glas joj je bio čvrst, autoritetan. Kiruršku masku nosila je ispod brade.

 Jednim potezom smaknula je zastore. Drhtavo jutarnje svjetlo istisnulo je sumrak iz sobe. Ostao je u meni.

– Kako smo danas? – pita me.

Ne odgovaram. Već preko glave buljim u rešetke na prozorima. Prešutno mi govore. U  ustanovi sam. Rugaju mi se. One dijele bolnicu od onoga ovdje. Kad si bolestan ideš u bolnicu da ozdraviš, a ovdje ideš u ustanovu da ustanove. Nekad shvate, često ne.

– Ni danas nećemo razgovarati – glas joj je bio tipično udvoran, a bilo je i ironije u njenim tankim usnama, zločestoće u bljesku oka. Prilazila mi je kao da razumije kroz što  prolazim.

– Je li došao moj muž? – pitam

– Ne dušo. Nije još.

– Glupačo! – pakosno mi izleti.

– Pa kako bi došao? Ubila sam ga! Morala sam, morala sam, morala – vrištala sam pomahnitalo pljujući slinu po sebi.

Ritala sam pokrivač, grebala sam sebe i nju.

Osjetila sam ubod u nadlakticu. Kratko me zapeklo.

– Tako – umilni njen ton podjarivao je moju vatru.

 Rukom je popravljala moju razbarušenu, slijepljenu kosu. Bila je pakosno mirna, a ja sam tonula.

– Sve će biti u redu – mehaničke riječi robota iza kojih ne stoji ništa.

Ja sam je mrzila.

– Jebena glupača. Ne znaš ti ništa – prosiktala sam kroz zube. Od lijekova me obuzimala malaksalost, mlitavost. Gutao me krevet opijenu, polumrtvu.

Na izlazu iz moje sobe, dok je vraćala kiruršku masku na njeno mjesto, njen pogled sudario se sa pogledom muškarca koji je stajao ispred vrata  Promatrao je kroz prozorčić. Lice mu je također bilo prekriveno maskom.

Pred njenim očima činio se uznemiren.

– Dobar dan. Želite li ući? – oči je zabila u njega.

Na pitanje je odmahnuo glavom. Ispod maske mišići lica grčili su se i opuštali.

– Ide li na bolje? Mislim. – izdahnuo je iz dubine trbuha.

– Hoće li ikad biti? – glas mu je bio melakoničan. Obučen u odijelo, stajo je tupo kao svijeća.

– Ne. Stanje je nepromijenjeno. – skrušeno je odgovara. Kao da će izrazom razumijevanja i uslužnosti ublažiti situaciju. Ruho neuspjeha nije željela pokazati.

– Kao da više ne živi u sebi.

– Nego?

– Odvojila se, luta.

– Prošli mjesec bilo je godina dana od kad je ovdje. – gledao je kroz prozorčić u vratima. U ozbiljnim očima bljesnula je iskra očaja.

– Pa barem je izbjegla sve ovo ludilo oko covid zavrzlama.

– Da. – oči su mu bile daleko, a misli još i dalje.

– Oprostite, a vi ste suprug?

– Brat. – ispod maskice kutovi usana mu se stežu.

– Ne dolazite često? Mislim, nisam vas viđala.

Zbog njenih riječi osjetio je kako se iz njega širi sram.

– A – jedan tren gledali su se. Kao da su razvili novi bezglasni govor.

– Rekla mi je da ga je ubila, pa sam mislila…

– Ne. Nikada nije bilo nikoga. Samo nas dvoje. Ona je živjela u svojim knjigama, a ja sam išao za njom. – spustio je glavu. Glas mu je postao tiši za oktavu kao da ga nešto guši.

– Ne znam u kojem trenutku joj se dogodilo ovo. Više nije mogla odvojiti fikciju od stvarnosti. – govori duboko zamišljen.

– Večeri bi provodila sakrivena u ormaru, u dvorištu u krošnji kruške. Govorila je o mužu koji je zlostavlja, razbacivala bi stvari po kući, knjige, čupala police. Čak je odlazila do susjeda moleći ih da je sakriju. Najčudnije je postalo kad je počela tvrditi da je ugušila muža. Čudno, majka joj je jednom rekla, dok smo još djeca bili, da će poludjeti od knjiga. Neujednačenost njezine naravi od najranijih dana vodila je ovome.

Kad je završio, činio se tako sitan. Kao da ga je teret koji je nosio činio napuhanim. Tiho kako se pojavio tako je i nestao. Otišao je tužnim korakom ostarjela psa.

Držeći čvrsto zatvorene oči, čula sam svaku njegovu riječ. Žile u meni stale su se rastapati, iza vjeđa gasnu se živci. Nesvjesna bludila sam u nepoznatom smjeru.

Noć je spustila svoje skute na mene.

 Imala je težak i žalostan okus.