PROF.DR SOFIJA  KALEZIĆ

POETSKI AKORDI MARINA ČAVELIŠA

        Ovo je druga po redu Čaveliševa zbirka poezije nakon knjige ”Poezija mojih iluzija”, koja je doživjela dva izdanja, crnogorsko i hrvatsko.  Štampana je u traumatičnom vremenu  pandemije i nosi utješan naziv Stihoterapija.

        Psiholozi preporučuju da čovjek mora pronaći neko svijetlo kad se duša nađe u mraku, pa taj pravac i umjetnički put poštuje i primjenjuje Čaveliš. Na samom početku zbirke stoje stihovi koji djeluju kao programski jer upućuju na pjesnikovu osnovnu misao i motiv iz kojeg se bavi stihotvorenjem:

„Stih je iskra

tren svjetla u mraku

a pjesma vatra

što dušu grije svaku”.

       Autor stihovima pokreće pozitivne emocije koje rasterećuju dušu i ulivaju optimizam, što je posebno uočljivo u korpusu ljubavne poezije (Opet ništa novo, Tren, Žena iz mašte, Zvona ljubavi, Prvi pogled, Čežnja, Volim da volim, Lanina pjesma, Tišine ljubavi, San, Kratak spoj, To nešto, Tajna, Mađarica, Ona iz uspomena…). U drugim pjesmama kroz blagu dozu humora i sarkazma, na originalan način nam otkriva razloge zbog kojih duša pati (Rastanak, Rana starost). Blaga doza humora služi da čitalac lakše prihvati bolnu stvarnost i u onim pjesmama laganije strukture, koje djeluju kao tzv. klapske pjesme specifične za grupno pjevanje na primorju (Moje jubavi).

       Stoga osnovne motive pjesama u ovoj knjizi predstavljaju oni problemi koji obično muče dušu:

– život, smrt, besmrt

– proticanje vremena,

– sredina u kojoj čovjek živi,

– sreća i života bez nje ,

– ljubav i samoća,

– besparica,

– planetarni sukob pameti i bespameti,

– bezdobrota drušva i problem dobrih duša,

– san o slobodi,

– traganje za istinom,

– manjak smijeha i veselja,

– kolektivno ludilo.

       Te probleme Čaveliš sagledava iz suprotnog ugla, jer svi problemi imaju svoje antagonizme u kojima se može naći njihov uzrok. U slučaju da ne postoji jasno definisan antagonizam, on ga definiše.

Kroz kompozicijski pregled ove poetske zbirke očigledno je da pjesnik prikazuje i oslikava antonime kakvim je ljudska egzistencija u svim svojim važnim pojavnim oblicima obilježena: život i bezživot, smrt i besmrt, vrijeme i bezvrijeme, mjesto i bezmjesto, sreća  i bezsreća, ljubav i samoća, dobrota i bezdobrota, pamet i bespamet, ropstvo i bezropstvo, laž i bezlaž, bogatstvo i besparica, smijeh i besmijeh…

       On time ukazuje na jedinstvo suprotnosti između kojih ljudi žive, što ih razapinje i čini besrećnim. Te suprotnosti su međusobno povezane i ne postoje jedna bez druge. Posebno se osvrće na pojave koje su stvorene kao fikcija i produkt ljudskog uma, a koje su čovjeku, pored blagodeti, donijele probleme.

       Autor zbirke Stihoterapija u svijet literature uvodi nove riječi: centilema, bezmjesto, guglaš, bezsreća, bezvrijeme, bezdobrota, bezlaž… Istovremeno, on uvodi i samo naizgled medicinske pojmove: stihoterapija, tumor na duši, asimptomatska smrt. U velikom broju njegovih pjesama prisutne su igre riječima, za šta ilustrativan primjer predstavlja pjesma koja i u naslovu sublimira svojevrsnu igru – „Ko to rani“, a koja takođe djeluje privlačno za komponovanje.

„Kotorani, ko to rani

a se malo razdani

dok na Kotor pada sjena

sa istoka od Lovćena?“

        Njegov antiratni stav i poezija su međunarodno prepoznati. Pjesma Svijet žigosanih je bila drugoplasirana na festivalu za intenacionalnu nagradu „La voce dei poeti“  (Glas pjesnika) u Italiji 2016. godine. Tema festivala je bila  „Pjesme za lanac mira“ (La catena dell pace). Pjesma je prevedena na italijanski jezik i nalazi se u antologiji koja je tom prilikom štampana.

        Još jedna antiratna pjesma je postigla zapažen međunarodni uspjeh. To je pjesma „Treba ostati čovjek“  koja je u zbirci „Poezija mojih iluzija“ posvećena Srđanu Aleksiću iz Trebinja, Srbinu koji je ubijen od svojih saboraca dok je branio prijatelja Bošnjaka. Ovu pjesmu je dr Nicolas Moll(Frajburg, Njemačka) u svom naučnom radu u međunarodnom žurnalu (Contemporary Sotheastern Europe) citirao kao originalan primjer sinteze junaštva i humanosti. Hrvatstki kantautor Jadran Jeić napisao je note i ovu pjesmu pjeva u video spotu koji je priredio Boris Cvijetanović.

       Svoj odnos prema junaštvu Marin je iskazao i u „Epskoj pjesmi“, gdje je epskim opisom  krvavog boja sa komarcem ismijao junaštvo – kakvo je većina naučena da vidi.

       Odnos kritičke procjene estetičke veri-fikacije u ostvarenjima Marina Čaveliša nije teško uspostaviti – njegove pjesme nisu iste vrijednosti, ali gotovo sve zrače naglašenom melodičnošću, ritmičnošću i strukturnom skladnošću, dok vizuelne predstave prelaze u simbolički orijentisane iskaze i fantazma-gorične slike.

       Marinova poezija ima jednostavnost dječje poezije, što je čini razumljivom i pamtljivom. Ali sa druge strane svaka pjesma u sebi krije neku poruku koja opominje i skreće pažnju,  a pojedine strofe se mogu izdvojiti kao aforizam, za što je uspio primjer pjesma Nadajmo se:

“Nadajmo se

da postoji sjutra

da nas iz danas izvuče,

da ćemo sjutra

rano izjutra

    danas zvati – juče”.

       Ovaj poeta nije zagovornik takozvane estetike ružnog, već naprotiv – estetike lijepog, shvaćene i umjetnički realizovane u nadahnutoj formi. Dovoljno je predstaviti minijature iz njegove zbirke Stihoterapija, da bi se u svega nekoliko stihova, kojima ove tvorevine raspo-lažu, ostvario utisak kompletne zaokruženosti i motivske inovantnosti, za šta dobar primjer predstavlja pjesma „Iluzije“ :

„U plavom moru

ništa plavo nije.

Na plavom nebu

ništa plavo nije.

Na plavom planetu

ništa plavo nije.

Na ovom svijetu

svuda su – iluzije”.

Da je ove pjesme pisala osoba širokog spektra interesovanja, među kojima prednjači ono koje je orijentisalo ka profesionalnom opredjeljenju za prirodne i tehničke nauke, svjedoči pjesma „Silicij um “.

       Čaveliš je rođen i odrastao u Podgorici, pa je prihvatio crnogorski jezik, kulturu i mentalitet.  Svoje odrastanje sa posljednjom crnogorskom generacijom koja je još poštovala norme čojstva i junaštva i kritiku gubitka tih moralnih zakona je opisao u pjesmi „Posljednji vitezovi“:

„Sad čast i obraz ništa ne znače,

U njih se više niko ne kune –

Čast se kupuje, novcem se junače –

Vitezovima zovu – tajkune“.

       Međutim, on se nije nijednom elementu odrekao svog hrvatskog porijekla i kulture svojih predaka. Ta bikulturalnost obogaćuje njegov umjetnički izraz  i jezik. On koristi riječi iz crnogorskog i hrvatskog jezika, ne razmišljajući kojem jeziku one pripadaju. Takav nestandaran pristup jeziku mu se ne može zamjeriti jer to su riječi njegovog ličnog jezika i kulture, a u poeziji je dozvoljeno odstupanje od jezičkog standarda.

Zbog toga njegove pjesme odišu duhom crnogorskog društva druge polovine dvadesetog vijeka  a istovremeno imaju toplinu, melodiju i ritam dalmatinske pjesme. Tradicionalno dalmatinsko strahopoštovanje prema moru koje on nosi u sebi može se sagledati na primjeru pjesme „Slana krv“.

Da odlično „barata“ čakavskim izgovorom sa mnoštvom dijalektizama i kolokvijalizama, autentičnom amosferom ambijenta hrvatskog primorja i psihologijom njenih stanovnika – ostrvljana, svjedoči pjesma „ Životopis mojega dide“, koja je na ovogodišnjem tradicionalnom festivalu čakavskih pjesama „Verši na šterni“ u Poreču (Hrvatska) među boljima uvrštena u zbornik.

       Poeziju Marina Čaveliša mogu razumjeti raznolike kategorije čitalaca. Filozofi mogu naći neku orginalnu misao i stav, a oni sa manje obrazovanja osmijeh ili istinu iskazanu na bezbolan način.

                                                                                            ,

 

MARIJA JURAČIĆ: Poetske igre Marina Čaveliša

„Stih je iskra

tren svjetla u mraku

 

Marin Čaveliš se voli igrati. Njegove su igračke misli i riječi. Ostavlja dojam iluzi-oniste koji nonšalantno žonglira riječima, a one, kao u čarobnoj kutijici, same pronalaze svoje mjesto. Kad nema pravu riječ, on je sam napravi.

Njegove pjesme su izbrušene do savršene jednostavnosti. jasne, zanimljive, pomalo drske, pomalo podrugljive, ali uvijek čovječne. Na njih se reagira osmijehom. Blagošću. Ne bodu, a kazuju, ne bole, a zarežu.

Gorke životne istine, razočaranja društvenim ustrojem, spoznaja da su ljudi prilično čudna stvorenja se lakše podnesu  ako su izrečene  s natruhom fine ironije.

Ne smije se pjesnik samo ljudskim manama.  Njegov se smijeh prenosi  i na neke  novije društvene imperative, one koji od čovjeka traže  neprekidan rad, neprekidno usavršavaje, ne zato da čovjek bude bolji i sretniji, nego zato da postane usavršeno sredstvo rada.

Učimo dok smo u stanju,

učimo do groba.

Mi smo robovi znanju,

a znanje je – roba.

Tako cijelog života,

učimo, jer nismo glupi.

Učimo za nekog idiota –

možda će da nas kupi.

Pjesma Cjeloživotno učenje

Marin Čaveliš nema iluzija. On zna da se ljudska priroda ne mijenja, da se ratovi uvijek javljaju sporadično, uvijek u nečijem interesu i uvijek uzaludno.

Opet su sad neđe

ona teška vremena

kad ljude ubijaju

zbog njihovih imena.

Zbog interesa vođe

i ponekog ordena.

Pjesma I opet će

Pjevao Marin Čaveliš o teškim i gorkim temama ili o lagodnoj atmosferi kavane,   čini se da svoje pjesme  trese iz rukava, lako i onako usput. No, nije tako. Najbolje pjesme nastaju, nakon čina inspiracije, kao rezultat rada. Marin Čaveliš voli svoju poeziju i poštuje svog čitatelja. I upravo zato dotjeruje pjesme. Ne baca ih pred čitatelja nedorađene. Daje im sliku i daje im ritam, magiju igre pa svaka pjesma pruža poseban užitak čitanja.

Neki jezični čistunac, koji ne bi htio učiniti ni najmanji ustupak poeziji, mogao bi naći poneki izraz koji ne pripada strogom književnom standardu, poneko odstupanje od jezične norme, ali takvom čistuncu možemo reći:“ Baš nas boli briga.“

Izdavač: Matica hrvatska, ogranak Boka Kotorska