Boris Beck, književnik, novinar i profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, sastavio je popis deset knjiga koje bi morao pročitati svaki srednjoškolac da bi proširio svoje vidike.
Ovako mi priča jedan kolega: „S toga popisa ja sam pročitao dvije knjige i to: Umberto Eco: Ime ruže i George Orwell: 1984. Znači da sam ja pročitao 20 % od predloženih knjiga. Za neke autore nisam ni čuo. Na primjer nisam čuo za Simone Weil: Težina i milost; Ryunosuke Akutagava: Rashomon i druge priče; Jean Giono: Čovjek koji je sadio drveće; William Saroyan: Mama, volim te i Tata, ti si lud; Isaac Bashevis Singer: Gimpel luda; Giovannino Guareschi: Don Camillo.
Čuo sam za Artur Conan Doyle: Pustolovine Sherlocka Holmesa i za Mihail Bulkarkov: Majstor i Margarita, ali ih nisam pročitao.“

Za Eco-vu, Ime ruže, Beck je napisao: „Srednjovjekovni krimić koji nije baš najlakši za čitanje, ali naučit će nas svašta o razmišljanju. Ja nisam dobar učenik pa sam ga morao do sada pročitati četiri puta, a bojim se da ću morati i peti.“

Za Orwell-ovu1984. Beck piše: „Jezivo, ali otvara oči. Duboko razumijevanje totalitarizma, ali i za demokraciju ima poruka. Primjerice, Orwellov newspeak, novogovor, ima velikih sličnosti s današnjom političkom korektnošću.“

Za ostale knjige s popisa Beck je istaknuo: Jean Giono: Čovjek koji je sadio drveće – „Sasvim kratka priča koja nam pokazuje da, i kad smo u bezizlaznoj situaciji, i kad nemamo nikakvih sredstava, još uvijek možemo učiniti mnogo dobra – dapače, možemo preobraziti svijet. Po priči je snimljen i krasan animirani film.“

William Saroyan: Mama, volim te i Tata, ti si lud – „to su dvije knjige, ali pokazuju dvije polovice obitelji, jedna majku i kći, a druga oca i sina. Sve što trebate znati o kazalištu, pisanju i odrastanju. Saroyan je veliki američki pisac, dobitnik Pulitzera i Oscara. I bolji je od Hemingwayja.“

Isaac Bashevis Singer: Gimpel luda – „Ili bilo koja druga njegova priča: Kruna od perja, Lik, Propast Kreševa, Kako je Šlemil išao u Varšavu, Jentl. Po ovoj zadnjoj snimljen je i film. Genijalno jednostavno. Najbolji od svih nobelovaca.“

Giovannino Guareschi: Don Camillo – „Urnebesno zabavne priče o prepiranjima seoskog župnika i lokalnog sekretara Partije. Oni su javno ideološki neprijatelji, ali privatno najbolji prijatelji. Vrijedna lekcija za naše doba kulturnih ratova.“

Arthur Conan Doyle: Pustolovine Sherlocka Holmesa – „To su dva niza izvornih priča iz mjesečnika Strand iz 1891.-1893. godina, ali morate potražiti izdanje Grafičkog zavoda iz 1988. godine, s originalnim ilustracijama Sidneyja Pageta, u prijevodu Gige Gračan. Neodoljivo.“

Ryunosuke Akutagava: Rashomon i druge priče – „Dok Holmes svojom pronicavošću razrješuje svaku tajnu, priča U lugu uvlači nas u zločin koji nitko ne može riješiti jer svi sudionici preuzimaju krivnju na sebe. Ljudi su spremni platiti najvišu cijenu samo da održe željenu sliku o sebi. Obvezno štivo za sve koji pokušavaju iz medija shvatiti što se zapravo događa u svijetu.“

Mihail Bulgakov: Majstor i Margarita – „Divno je iskustvo pročitati veliki ruski roman, a ovaj je dosta lud: Sotona se materijalizirao u Moskvi i došao pomoći piscu kojeg su uhitile sovjetske vlasti jer je napisao roman o Isusu. Dobar je i Idiot, s najoriginalnijim likom u književnosti, i Braća Karamazovi, ako težite duhovnim dubinama.“

Simone Weil: Težina i milost – „Nevjerojatna sudbina: nadarena filozofkinja, židovska izbjeglica, anoreksična i tvrdoglava, borkinja u španjolskom građanskom ratu, platonistica s migrenom i mističarka. Gdje su sve težine u našem životu i gdje naći milost koja nas jedina te težine može osloboditi? Lijepo, nježno i nadahnuto.“

Što mi još priča moj kolega? Evo što: „Prije pet godina napisao sam članak pod naslovom Čitanje povijesti hrvatske književnosti, a njegov sadržaj je sljedeći:
U rukama držim knjigu čiji je autor Ivo Frangeš: „Povijest hrvatske književnosti“. Izdavači su Nakladni Zavod Matice Hrvatske i Cankarjeva Založba. Izdana je u Zagrebu – Ljubljani, 1987. godine. Tiskana je u nakladi od deset tisuća primjeraka.

   Urednici knjige su Slavko Goldstein, Branimir Donat i Vjekoslav Boban. Recenzenti su Rafo Bogišić i Miroslav Šicel. Autori leksikona pisaca su Ivo Frangeš, Ivan Martinčić, Nedjeljko Mihanović, Vesna Frangeš i Milorad Živančević.

   Knjigu sam posudio u Gradskoj knjižnici jednog Županijskog središta u Hrvatskoj.

   U primjerku koji je meni u rukama stoji kako je knjiga do sada tri puta izišla iz knjižnice i to: 09. ožujka 2012., 04. prosinca 2013. i 03. svibnja 2016. godine.
Pisac je u proslovu među ostalim istaknuo: „Uostalom, ako ovaj pregled ima neku skrivenu ambiciju, onda je to jedino želja da bude poticaj novim proučavanjima.“

   U tom Županijskom središtu ima više srednjih škola. Neka u svakoj od njih poučava najmanje dva profesora Hrvatskog jezika i književnosti. To je bar petnaestak profesora. Ako je suditi po mom primjerku knjige, recimo kako je prema gore navedenim datumima, samo dva profesora imalo ovu knjigu u rukama. Neka knjižnica ima dva primjerka ove knjige, pa recimo kako je i taj drugi primjerak bio podignut dva puta, to je ukupno četiri profesora Hrvatskog jezika i književnosti imalo ovu knjigu u rukama. No, ne mora značiti da su baš knjigu podigli profesori Hrvatskog jezika i književnosti, ali uzmimo tu pretpostavku kao istinitu. To bi značilo da je samo dvadeset posto profesora Hrvatskog jezika i književnosti u tom Županijskom središtu imalo ovu knjigu u rukama.

   Evo, pošto smo već u 2021. godini, navršilo se tridesetčetiri godine kako je ova knjiga dostupna javnosti. Je li moguće kako se tako malo čita ova i druge hrvatske vertikale?

   Zar to nije poražavajuća pretpostavka? Smatram kako nije ništa bolje ni u drugim sredinama u Hrvatskoj. Što možemo onda očekivati od mladih, kad je u pitanju čitanje povijesnih hrvatskih književnih djela? Koliko s ovim pokazateljima to može biti poticaj novim proučavanjima, kao što to zaziva autor?

   Pri kraju proslova pisac ističe i ovo: „Pisac se tješio mišlju da bar nijedno od imena koja je obuhvatio oni sutrašnji neće izostavljati; a što je zaobišao neka koja će oni uvrštavati, svjedoči o neizbježnoj ograničenosti svake povijesti.““

A da ne govorimo o popisu za napredne čitatelje. Jedino što je vrijedno je to da čovjek s knjigom ruci nikad nije sam. Kad je o knjigama ovdje već riječ imam dvije izreke za iste. Prva je da knjiga nije magarac da je svatko jaše, a druga tko je za knjiginu taj je i za ledinu.
© Marko Jareb