Krasno li je jutrom,
u ožujku biti u Zagrebu.
Ići pješke,
od autobusnog kolodvora do Hainzelove ulice.
Sjesti u kafić i ispijati kavu.
Ručati u restoranu Nokturno.
Poslije ručka popiti kavu u Argentini.
Ući u katedralu
i pomoliti se.
Poći na Kamenita vrata zapaliti svijeću.
Prošetati kroz Ilicu
i Bogovićevu.
Kupiti kolače u Vinceka,
te onda s noge na nogu doći u Vlašku
i odsjesti u hotelu Jadran.
Ustati, doručkovati,
pa otići u shooping po trgovačkim centrima.
Kupiti knjigu u knjižari – Dora i
Minotaur – i čitati je skoro do jutra.
Sutradan nakon doručka,
spakirati se
i polako šesticom krenuti na autobusni
kolodvor,
ukrcati se na bus i krenuti svojoj kući.
Pa i Zagrebu je svakog gosta tri dana dosta.
A gostima Zagreba nikad dosta.
Tako je isto
i u kolovozu,
samo što je velika vrućina,
ali u siječnju je ledeno,
pa se treba dobro obući.
Kako se ne prisjetiti studentskog života u Zagrebu – pita se
profesorov nekadašnji učenik?
I odmah odgovara – Ne mogu se požalit…
Posebno me u Zagrebu dojme djedove riječi: – Sinko,
ne prikloni se nikad’ nikom’ protiv obitelji…