Hodala je polako, gotovo vukući noge po sivom užarenom asfaltu. Znala je da bi morala potražiti hlad, ali ne. Odlučila je da će se predati vrućim zrakama sunca jer možda samo tako može spržiti sve što joj se po glavi mota. Ulica je bila nekako sablasno prazna, tek tu i tamo neko uporno stvorenje prohitalo je mimo nje. Osim sjena koje su promicale nije imala želje gledati tko su ti usamljenici. Ona je bila jedina, samotna, usamljena, osamljena, potpuno izgubljena u cijeloj galaksiji. Zar je vrijedno bilo svih muka i sveg truda, premetala je po glavi stalno istu misao. Na kraju nije izdržala, otišla je, otišla zauvijek. Sada hoda nesvjesna svega što se oko nje dešava jer jednostavno ne želi biti prisutna u danu koji ne donosi radost na koju je računala.

Da li ga je uopće ikada voljela i on, da li je on volio nju? Nekako su krenuli u ljubavnu avanturu, a da ništa nisu osjećali jedno prema drugom. Znala je da je tako jer mogli su se i ne vidjeti nikada više nakon prve zajedničke noći bez potrebe da se požele. Ili je to ona mogla? Za  njega nije sigurna, nije ga nikada pitala o tim stvarima. I zašto su se uostalom viđali skoro svakog dana? Stvarao je u njoj naviku da ga čuje, da joj se javi, da ju podsjeti kako ga još tog dana nije zvala. A zašto bi ga trebala zvati? Pa on je bio taj koji je budi čak i u neradni dan već u cik zore. Ponekad je ostavljala telefon zagašenog tona samo da produži onaj jutarnji užitak dremanja. Hodala je kao da mora ići na mjesto koje joj nikako nije po volje, mjesto koje bi najradije izbjegla iako je nekad, prije nego je njega upoznala, hitala iza posla na jednosatnu masažu. Danas ne žuri, danas je usporena, danas nije sigurna da će joj masaža pomoći.

Zašto je morao tako prokleto egocentrično izmijeniti brzinom svjetlosti sve što je uspjela prihvatiti dok još nisu bili u braku? Zašto je unosio svoje želje i prohtjeve ne pitajući može li ona, želi li ona? Nisu li postali par ili je ona brak sasvim pogrešno razumjela? Ostavila ga je zauvijek. Tješili su je da je dobro jer nemaju djecu. Koliko je to dobro? Pa željela je djecu, ali ne i on. On je bio sebi dostatan. Kog se vraga uopće petljao s njom? Polako je osjećala kako je sve ljuća i kako joj tijelom navire bijes kojeg je to žarko sunce još jače podgrijavalo. Pa naravno, da nije bilo njega uopće ne bi sada pržila mozak na sunčanoj strani ulice. Konačno poznati br 68, haustor. Otvorila je vrata haustora i osjetila savršen mir i hladne pločice pod nogama. Vrata salona za masažu otvorio je nepoznati muškarac sa prekrasnim osmjehom. Gledajući ga znala je, ponovo ima svoj život.