kada odem bez moći

krijući od same sebe pokornost,

teškim okovanim cipelama

gazit ću isplakane latice ruža,

podignuti šešir zatočene duše

u snovima koje nitko ne želi snivati

zašto nisam rođena gdje snivaju vjetrovi?

savladana ludilom

na mjestima gdje skitnice caruju

u očaju što me tjera prema samoj sebi,

a ne znam, gdje da se okrenem, nestanem

i tko bi to mogao razumijeti?

bježanje je nezamislivo

želim ostati između dvije hladne stijene

što pritišću tijelo, lome dušu

dok srce se ne raspukne

lice prekrivam rukama

toplina suza se zaustavlja

kao najsnažnija razbijam kamen od kamen

jer nemam drugog izbora

posljednjim dijelom razuma

varam vječitu mjesečinu

tražim minutu sretnog vremena

pomičem sekundu za sekundom

u iščekivanju skidanja maske s ponizna lica

Pejak Mirjana Peki