Malena moja mašta, prljava, tašta kotrlja mi se glavom. Karamel je bombon što ga prevrćem jezikom po ustima. Uzmi me ili ostavi, ne posustaj ili bježi.

Bolan sam ali razoran. Krvne stanice mi se razbijaju kao drvena kola koja vuku konji niz kaldrmu euforije. Svjetlo si u mraku što me vodi, kroz očaj često provodi. Struna u pričama što nekada suza nemaju. Pitkost vedrog jezera nad kojim mlade djeve jecaju za voljenim ratnicima što u pohode kreću.

Rasplićem mašne crvene što ti stežu haljinu usku oko struka breskvinih plodova. Jezikom vlažim plitice oko pupka. Poigravam se pokretima, odugovlačim tvoju napetost, paniku bedara, stezanje mišića, jecanje i napetost grudi rujnih proljeća i znojnih ljeta.