U brlogu svome stari medo jadan

prespavao zimu pa se budi gladan.

“Koliko sam spav’o ni sam ne znam kako,

sala više nemam, stomak boli jako.

Jesti nešto moram, nesv’jestica pr’jeti

ne pojedem nešto od gladi ću ‘mrijeti.

Moram brzo van a ne vidim da l’ je dan?

Da li je još zima ili je proljeće

nemam nikog svoga da mi bar to reče.”

Tako medo gladan izašao vani

tamo ga dočekaše još hladniji dani.

Okrenu se medo u brlog mu se ne da.

“Što li nisam ljetos  skrio u njeg’ meda?”

Ali mora spavat još proljeće nije,

nema ništa jesti dok sunce ne zgrije.

Zasp’o medo jadan i hladan i gladan,

sanjao je kako gleda punu zdjelu slatkog meda.

Zima prođe, medo dođe, nema snijega, leda,

cvijeće cvjeta, pčele zuje a košnice pune meda.

Kreće medo u košnicu da pojede med

al’ ga pčele sveg izbole u bolnici čeka red.

Osta medo gladan izboden i jadan.

Nisu krive ni te pčelice u letu

što si medo ne spremi u brlog

tako slatku hranu još u toplom ljetu.