U lijesu između dva mjeseca

plivaju crne ribe.

Ne ostavljajte prozor otvoren,

vrijeme je plîma.

Krstionica je daleko

i put do nje posut je čavlima.

Vukovi zavijaju kroz krošnje

berući rane getsemanske.

Korijenje još nije uraslo

u svakoga čovjeka.

Ne ostavljajte prozor otvoren,

crne ribe plivaju mojim očima.

 

Na rubu svijeta dijete baca udicu.

Otac mu bijaše ribar.

Djed po ocu također.

Samo mu majka sirena

proklinje ulov oštroga zuba.

Oko za zub.

Oko rašireno raljama megalodona.

Ne ostavljajte prozor otvoren,

prosjak pod njim

isprosit će vašu smrt.

 

Na začelju vremena

legije prvorotkinja

otkapaju svoje muževe.

Bijaše rat.

Bijahu ptice, ribe i jeleni.

U vodi ptice.

Pod zemljom ribe.

Jeleni u krvi.

Zarili nam rogovlja

u srca,

pa pjevaju,

pa piju,

pa sviraju

u naše šuplje duplje.

A mi vidimo.

A mi gledamo

u blaženi mrak jednjaka.

Muževi se ne daju

iz grobova.

Čekaju sinove

da u njima ih zagrle.

Ptice, ribe, jeleni.

Ne ostavljajte prozor otvoren,

Noa vas neće povesti

pod nečije svjetlije sunce.

(Mi sunca nemamo.

Mi tmine nemamo.

Mi imamo krv.

I oštroper

kojim ispisujemo molitve

za nove, krvavije kiše.)

 

Jutros me nebo

udarilo u glavu.

Jezgre satova kruže

ljuskama svjetlosti.

Početak je neistina

veća od kraja.

Kćeri Vasione

rasporene i silovane,

arkanđeli nek’ vas

ne razdanjuju.

Dobro je.

Dobro je.

U mesu svom

toplo je i mračno.

Djecu

(ako vam se rode)

ne zibajte

pod otvorenim prozorom.

Nebo me jutros

udarilo u glavu.

Grkljan ću vam smrskati

i mlađ ostariti prije vas.

(Sijeda je kosa,

i pepeo je sijed.

Mudraci su sijedi,

ali ne znaju

lagati smrt.

Nerone, Nerone,

smrt te ljubi

žarom

kojim vjerujem

s križa.

Jezgre satova kruže

ljuskama svjetlosti.

Krv mi daždi iz desni.

Izgovorit ću svoju prvu laž.)

 

Penumbrama zla

berem jantarne ljubičice.

Ne bojim se.

Ne bojim se.

Čovjek mi češlja kosu

i razdvaja kralješke

desno i desnije

od sakrala.

Lijeva polutka sna

oduzeta mi pri rođenju.

Ne ostavljajte prozor otvoren.

Crne su ribe slobodne od nas.

 

Bože,

umrijeh sretno

prije početka

(koji je neistina

veća od kraja).

Zašto si me

u zrcalu probudio?

Moje su ruke preslabe

za nositi svjetionik

i sakupljati školjke

iz izmeta vôda.

Posoli moj mrak.

Razbij zrcalo

za sedam novih godina.

Moj dom su odrazi

u koje nitko ne ulazi.

Ne ostavljajte prozor otvoren.

Psine noćas ližu rane

svojih gospodara.

 

Gdje da odmorim?

Gdje da odmorim?

U lubanji mi pretijesno.

Plime crvotočina

ispiru moje intestinume.

Koritima žila ponornica

anđeli plutaju

u odgorčenoj krvi.

Ja sam gangrena vremena.

Sljepilo mi nadomak sata.

Jedan otkucaj.

Dva otkucaja.

Ne ostavljajte prozor otvoren.

Marìjan kuca

o moje sljepoočnice.

(Zrnim vječnost pod vjeđama,

još jednom da umreš

tako prelijepa,

tako zanosna u umiranju

i suluđu koje mi ostavi

na uzglavlju našeg djetinjstva.

O, voljena!)

 

U oblaku zlatnog likvora

prema mom zviježđu

lebdi megalodon.

Dijete me zadijeva na udicu

i baca preko ruba svijeta.

Zub za oko.

Klatim se na struni propasti.

Pad je dubok.

Pad je živ.

Crno lišće drhti oko mene.

Ne ostavljajte prozor otvoren.