Kada je poželjela pisati za „Obzor“ urednik lista Šime Mazzura ju je grubo otjerao: „Tko ste vi? Nitko i ništa“, govorio je, a nije znao da je upravo ona napisala vrlo uspješan članak „Egy perzc“ (Samo časak ) pod pseudonimom Zagorka, koji su iz mađarskih novina prenijeli mnogi zagrebački listovi, pa čak i njegov „Obzor“.

Ne bi nju prepotentni Mazzura zaposlio ni tada, ali morao je. Zbog novca. Glavni financijer Obzora i tiskare, biskup Strossmayer je to tražio. Shvatio je da se u toj ženskoj osobi krije politički veliki talent koji mnogo može dati hrvatskoj domovini.

Radila je Zagorka u Obzoru pod stalnim intrigama gospodina Mazzure, ali je surađivala i s drugim zagrebačkim i sarajevskim urednicima. Kao žena nije mogla službeno biti upisana kao urednica Obzora, ali kada se pola suradnika Obzora našlo u zatvoru skoro je sama nekoliko mjeseci vodila i uređivala list.

Sve što je pisala kao novinarka imalo je velikog uspjeha, a sve što je dobila kao ženska spisateljica bilo je negirano i podcijenjeno.

U takvim uvjetima Zagorka odlučuje osnovati prvi ženski list „Hrvatica“. U njega je uložila svu svoju ušteđevinu. Prvi broj je prodan u 15000 primjeraka i dobio je mnoge pretplatnice. Osim o modi, list govori o zdravlju, povijesti, ali i promiče ženska prava. Zagorka je provela veliku anketu postavljajući pitanje : Trebaju li žene dobiti pravo glasa?

U anketi postavlja ova pitanja:

1. Koje biste Hrvatice izabrale za narodne zastupnike?

2. Zašto dajete glas i povjerenje gore izabranoj Hrvatici?

3. Što biste tražili da ženski narodni zastupnik predloži zakonodavstvu?

4. Ne želite li birati ženskog narodnog zastupnika, objasnite zašto.

Stiglo je 3000 glasova, a Zagorka je prisiljena čuvati ih kao uspomenu- napisala je u Hrvatici.

Kada je odbila pisati za ustaški režim, ustaše, koji su tada bili na vlasti, su joj izmislile neki dug i ovršile cijelu imovinu, uključujući pretplate od Hrvatice. Kada je pitala od čega će živjeti, rekli su:“ Zaposlite se negdje kao kuharica.“

Zagorka je u tom trenutku navršila 68 godina. Ustaški “domoljubi” nisu željeli priznati što je sve ova hrabra žena učinila za domovinu.

„U buduće ne smijem izdavati niti kakav list, niti pisati romane, jer, rekoše mi, nisam bila dobra Hrvatica”, piše Marija Jurić Zagorka u lipnju 1941. godine.

Nakon ovih događaja Zagorka preživljava od pomoći nekih čitatelja i u Zabavniku objavljuje zabavne crtice iz prošlih dana, lišene politike.

Nakon rata prodaje svoja autorska prava raznim nakladničkim kućama, koje će na njenim romanima dobro zaraditi, a ona će dobiti samo mrvice.