Mihovila Walner

ŽUTA RUŽA

U malo istarsko mjesto Kringa stigla sam u rano prijepodne s namjerom da se daleko od grada odmorim u tišini luksuznog seoskog imanja. Čekajući ručak, ispružila sam se u udobnoj ležaljci pokraj bazena. Voda je bila bistra i plava, zbor cvrčaka diskretno je pjevao, a mirisno stablo lipe pružalo mi je spasonosan hlad. Ljubazni mi je domaćin dao knjižicu o lokalnom vampiru Juri Grandu koji je u legendu ušao kao prvi zabilježeni europski vampir, a o kojemu do tada nisam ništa čula..

Ne vjerujem ni u kakve nadnaravne sile, tako ni u vampire, pa sam knjižicu nezainteresirano listala. Ne znam kako sam usnula. Vjerojatno su umor i sunce učinili svoje. Nalazila sam se na istom mjestu, samo se boja neba naglo promijenila i ja sam znala da me je kotač vremena otpuhnuo šestotinjak godina unatrag.

Preda mnom je stajao čovjek koji me pozorno promatrao. Bio je neobično odjeven, pogotovo za ovo ljetno doba. Odijelo od crnog samta dobro mu je pristajalo. Bijeli, čipkasti ovratnik je ogromnim crvenim rubinom zatvarao vrat. Uzano lice blijede puti, tanke, beskrvne usne i crne grozničave oči odavale su nekoga tko pati od anemije. Ljubazno sam ga pozdravila iako mi ovaj susret nije bio drag. Željela sam da se odnekud pojavi domaćin, ali sam znala da domaćina u ovom vremenu nema. Nema ga još ni u zapisu budućeg vremena. Zapela sam u ovom djeliću davne povijesti sa, sada mi je bilo jasno, lokalnim, strašnim, nemilosrdnim Jurom Grandom.

„Znam da ste me prepoznali. No ne morate se bojati. Neću vam nauditi.“ Budući da sam šutjela, nastavio je:

„Znam da ste o meni pročitali svakakve strahote, ali ne vjerujte svemu što su napisali. Pisali su s namjerom da me ocrne, da opravdaju vlastite zločine. Istina je posve drugačija.“

Proklinjući jezik koji mi često juri ispred razuma, odgovorila sam:

„Slika koja je o vama stvorena je odvratna. Nema u njoj ničega ljudskog. Naježila sam se kad sam pročitala priču o vama. Pa i vaša supruga vas je okrivila za mnoge užasne stvari.“

Svijest da se nalazim u snu dala mi je hrabrosti da mu saspem u lice sve što što sam o njemu u ovo kratko vrijeme doznala. Tužno se nasmiješio i nastavio:

“Kada vlast želi, ona lako od normalnog čovjeka napravi vampira.“

„Hoćete reći da su vas nevinog optužili i napravili rugobu od vas?“

„Da, upravo to želim reći. Obrazovana ste žena i čuli ste za pravo prve bračne noći koje je hrvatska vlastela obilato koristila. Tako su na moju Ivanku bacili oko pavlini iz obližnje crkve. Nisam to mogao dozvoliti pa sam se pobunio. Zato su me ubili, izmislili strašne priče o meni, a nažalost, moja nezaštićena Ivana morala je sve to potvrđivati. Na kraju su me mrtvog proboli glogovim kolcem i odrubili mi glavu… Još osjećam bol u vratu“, sumorno se nasmiješio pomičući vrat lijevo – desno.

„Tko zna što je istina“, pomislila sam, a on je nastavio, otkidajući s grma žutu ružu:

„Moja je supruga voljela ove ruže koje zajedno s nama kruže vremenom i čekaju istinu. Možda je vi zapišete.“

Pružio mi je ružu i ja sam je prihvatila. Nisam mogla proniknuti u njegove oči. Ne znam je li u njima sjala tuga ili lukavstvo.

Istog sam se trenutka probudila. Čudnog čovjeka nije bilo.

„San. Sve je bio san“, govorila sam sebi. Onda mi je pogled pao na otrgnutu žutu ružu koja je ležala ispred mojih stopala.