08 siječnja 2022
Autor: Mihaela
Kategorija: Kutak proze
MIHOVILA WALNER
ŽUTA RUŽA
U malo istarsko mjesto Kringa stigla sam u rano prijepodne s namjerom da se daleko od grada odmorim u tišini luksuznog seoskog imanja. Čekajući ručak, ispružila sam se u udobnoj ležaljci pokraj bazena. Voda je bila bistra i plava, zbor cvrčaka diskretno je pjevao, a mirisno stablo lipe pružalo mi je spasonosan hlad. Ljubazni mi je domaćin dao knjižicu o lokalnom vampiru Juri Grandu koji je u legendu ušao kao prvi zabilježeni europski vampir, a o kojemu do tada nisam ništa čula…
Ne vjerujem ni u kakve nadnaravne sile, tako ni u vampire, pa sam knjižicu nezainteresirano listala. Ne znam kako sam usnula. Vjerojatno su umor i sunce učinili svoje. Nalazila sam se na istom mjestu, samo se boja neba naglo promijenila i ja sam znala da me je kotač vremena otpuhnuo šestotinjak godina unatrag.
Preda mnom je stajao čovjek koji me pozorno promatrao. Bio je neobično odjeven, pogotovo za ovo ljetno doba. Odijelo od crnog samta dobro mu je pristajalo. Bijeli, čipkasti ovratnik je ogromnim crvenim rubinom zatvarao vrat.
Uzano lice blijede puti, tanke, beskrvne usne i crne grozničave oči odavale su nekoga tko pati od anemije. Ljubazno sam ga pozdravila iako mi ovaj susret nije bio drag. Željela sam da se odnekud pojavi domaćin, ali sam znala da domaćina u ovom vremenu nema. Nema ga još ni u zapisu budućeg vremena. Zapela sam u ovom djeliću davne povijesti sa, sada mi je bilo jasno, lokalnim, strašnim, nemilosrdnim Jurom Grandom.
„Znam da ste me prepoznali. No ne morate se bojati. Neću vam nauditi.“ Budući da sam šutjela, nastavio je:
„Znam da ste o meni pročitali svakakve strahote, ali ne vjerujte svemu što su napisali. Pisali su s namjerom da me ocrne, da opravdaju vlastite zločine. Istina je posve drugačija.“
Proklinjući jezik koji mi često juri ispred razuma, odgovorila sam:
„Slika koja je o vama stvorena je odvratna. Nema u njoj ničega ljudskog. Naježila sam se kad sam pročitala priču o vama. Pa i vaša supruga vas je okrivila za mnoge užasne stvari.“
Svijest da se nalazim u snu dala mi je hrabrosti da mu saspem u lice sve što što sam o njemu u ovo kratko vrijeme doznala. Tužno se nasmiješio i nastavio:
“Kada vlast želi, ona lako od normalnog čovjeka napravi vampira.“
„Hoćete reći da su vas nevinog optužili i napravili rugobu od vas?“
„Da, upravo to želim reći. Obrazovana ste žena i čuli ste za pravo prve bračne noći koje je hrvatska vlastela obilato koristila. Tako su na moju Ivanku bacili oko pavlini iz obližnje crkve. Nisam to mogao dozvoliti pa sam se pobunio. Zato su me ubili, izmislili strašne priče o meni, a nažalost, moja nezaštićena Ivana morala je sve to potvrđivati. Na kraju su me mrtvog proboli glogovim kolcem i odrubili mi glavu… Još osjećam bol u vratu“, sumorno se nasmiješio pomičući vrat lijevo – desno.
„Tko zna što je istina“, pomislila sam, a on je nastavio, otkidajući s grma žutu ružu:
„Moja je supruga voljela ove ruže koje zajedno s nama kruže vremenom i čekaju istinu. Možda je vi zapišete.“
Pružio mi je ružu i ja sam je prihvatila. Nisam mogla proniknuti u njegove oči. Ne znam je li u njima sjala tuga ili lukavstvo.
Istog sam se trenutka probudila. Čudnog čovjeka nije bilo.
„San. Sve je bio san“, govorila sam sebi. Onda mi je pogled pao na otrgnutu žutu ružu koja je ležala ispred mojih stopala.
08/01/2022 at 10:00 pm Permalink
Zanimljiva priča Mihaela, koja je barem meni ostavila poruku 🙁 otrgnuta ruža ispred stopala) “Iako ne vjeruješ u nešto nadnaravno nikad ne reci ne”. Lijep vam pozdrav.
08/01/2022 at 10:18 pm Permalink
Mihaela, priča mi je odlična, dva puta pročitah i vjerujem Juri da je nevin proboden glogovim kolcem. Sto puta netko ponovi laž i na posljetku ona postane istina, pa tako i jadni Jura nekoj “elitnoj” skupini smetao je i smaknuli ga.
Nažalost ljudi i danas vjeruju u vampire, vještice, čarobiranje i gatanje. Ne tako davno u jednom obrazovanom društvu su me uvjeravali da vještice postoje i kako su ih svojim očima vidjeli pored mjesta Narte. Haha.. Meni je ta tema interesantna toliko da vidim koliko daleko može ljudski mozak “skrenuti”, odnosno biti ispran i programiran na poslušnost i ne donošenje vlastitih sudova i mišljenja na temelju dokaza i činjenica već iz nekog kutka svoga uma izvlači samo njemu prihvatljive postulate koje je možda naslijedio genetskim kodom.
Ta psihologija masa je moćna za onoga tko je zna koristiti.
Oprosti, Mihaela, otišla sam sa ove lijepe priče u druge vode. Rekla bih da je sve moguće i ono nemoguće u književnoj fantastici. Oduševila si me, super!
Lp 🙂
08/01/2022 at 11:12 pm Permalink
Razgovjetno, skladno, uzitak za citanje. Prepuno knjizevnog tkiva. Originalno promisljanje povijesnog lika bez donosenja konacnog suda. Sve ostaje zagonetno, zaogrnuto spretno i diskretno naznacenim indicijama: “Ogromni crveni (kao krv) rubin zatvara vrat” pa, onda, “anemija”, to me vec natjeralo na smijeh. A recenice tipa: “Nema ga (domacina) ni u zapisu buduceg vremena” ili “Jos osjecam bol u vratu” u grohot. 🙂
Vrlo, vrlo lijepo… sarmantna SF minijaturica.
09/01/2022 at 8:21 am Permalink
“u jednom obrazovanom društvu su me uvjeravali da vještice postoje i kako su ih svojim očima vidjeli pored mjesta Narte. Haha.. Meni je ta tema interesantna toliko da vidim koliko daleko može ljudski mozak “skrenuti”,
Ako je obrazovanje samo nakalemljeno na zadrti mentalni sklop, onda je ono samo tanka opna koja lako puca. Nažalost, sve negativne strane povijesti mogle bi se lako ponoviti. A to “obrazovano” društvo bi ih podržalo. Samo se zapitajmo u ime čega su se uvijek vodili ratovi.
09/01/2022 at 8:23 am Permalink
Josipe, hvala na šarmantnom osvrtu na moju minijaturu. 🙂
09/01/2022 at 8:30 am Permalink
Priča mi se svidjela. Odgovara motu s početka knjige s poveznicom na Nikolu Teslu. Književna je fantastika dobila još jednog čitatelja. 🙂
09/01/2022 at 8:33 am Permalink
Lave, ako Marija i ekipa nastave s ovim projektom, očekujem i neki tvoj prilog. 🙂
09/01/2022 at 8:57 am Permalink
Već sam ranije napisala da je priča jedna od onih koja mi daje misliti što je stvarno, a što ne. U mom vrtu ovih dana cvjeta žuta ruža. U siječnju!! Nema ni jednog listića na noj, samo 4 pupa koja se postupno otvaraju. Zato me i privukao naslov . No, kad sam pročitala, ostala sam “paf”. Jer kroz snove katkad dobivam poruke koje mi pomažu u javi. A priča je vrlo lijepo, skladno ispričana. I da, crveni rubin, anemičnost, crno odijelo… slažem se s prof. Ergovićem. Stvorene su odlične slike pa je lako zamisliti figuru. 🙂 Odlična priča!!!
09/01/2022 at 10:54 am Permalink
“Jer kroz snove katkad dobivam poruke koje mi pomažu u javi.”
To je češći fenomen nego što mislimo. Nisu to samo naše vlastite projekcije. Dolaze od nekud. Lijepo je rekao Tesla: “Moramo osloboditi misli…”
09/01/2022 at 4:20 pm Permalink
Sada se nekako cudno osjecam , jer me ova krasna prica u momentu vrati u doba Turske vladavine u Rami , odakle potice moj otac ! Naime u ta vremena su Age prvo spavale sa mladom , tek onda je ona dobivala prava da sa svojim muzem spava ! Jedan od mojih pradidova se pobunio protiv , i poceli su ga tuci , a on se skupio kao mali miš , i od tog doba imamo dva prezimena – Mišić i Gaspar (Gaschpar) !
Da zaista trebamo osloboditi svoje misli , elektricet nasega mozga , samo cemo tada zivjeti slobodno , sa punim znacenjem te rijeci ! Ali u danasnje vrijeme desilo bi nam se kao i Tesli jos u ona vremena… nedaj mi boze da se poredim sa genijem danasnjice ! Mi jos nismo na tome stepenu razvoja :
Zanimljivo zaista da pjesnici i pisci imaju predosjecaje , u to vjerujem cvrsto , Mihaela ! Uvijem govorim , i pisem – kad me dotakne u dusu ili pak mozak , neki od ( intelektualnih ) radova , znaci da se trebam nakloniti duboko ! Naklon ostavljam , tebi Mihaela !
09/01/2022 at 4:32 pm Permalink
Spome, nisu ti nakaradni običaji bili daleko od naše povijesti. Sjeti se Franje Tahija. Samo sam oživjela jednu povijesnu priču i dovela u sumnju tadašnja zbivanja. Lijepo si objasnila porijeklo prezimena Mišić.
09/01/2022 at 8:18 pm Permalink
Gledala sam film( ne sjećam se naslova) u kojem se je radilo baš o tom pravu prvenstva nad mladenkom. Povijest je doista bila čudna, velikaši su si uzimali prevelika prava. I sama Zagorka je to svjedočila u svojim romanima. Miha, priču sam pročitala nekoliko puta i doista mi se je svidjela. Moje čestitke!
10/01/2022 at 8:04 am Permalink
Bravo Mihaela, ni do kraja života nećemo otkriti što sve naš mozak skriva. Kada se u nekoj ladici zaustavi prst neurona pronađe priču koja poziva na razmišljanje. Sanjaj i dalje i stvaraj nove priče. Pozdrav!