Novo svjetlo obasjalo je plimu

kad čuo je njezin glas u snu.

Zvala ga preko valova; “Odumirem,

nad mračnim i neukroćenim morem.”

.

Ostavio je kosti drhtave

i probudio krvne žile mrtve.

Pod oštrim zimskim zvijezdama.

Po pustim stazama za motorna vozila.

I prosu sjajni crni sirupasti

katran svog uma,

po poljima smrtno tihog žita,

preko sumornih usnulih brda,

u bezimene gmižuće gradove,

gdje su umorni ljudi zaboravili

svoja imena…

.

Kroz tužan snijeg koji se topi,

sjajno svjetlo njenog svijetla,

zasja preko gladne svijesti

prema glasu unutar sna;

“Dođi k meni i budi blizu,

drži me u dugom zagrljaju”

.

Takvim svjetlom, toplim i čistim;

Ljubili se kao da su A bombe pale.

Ljubili se kao da je svijet mrtav.

Ljubili se kao da dželat čeka

za vrat njihov u zoru…

.

Svjetlost je ta kratko sjala,

iz gavranovih krila krv je pala,

na tužan snijeg otopljeni,

u staro svjetlo san topeći,

sve što topili su iz svog srca,

do zore tiho umirući…