Ispijeno mi sve,

što sveto bilo je…

–

–

Svi Bogovi znaju,

da bih prolio srž iz svojih kostiju

i isporučio im taj užegli komad srca,

da te mogu sigurno otpratiti kući

i spasiti nas oboje,

od ove puzajuće smrti.

.

Razdvojio bih raspucanu zemlju

na dva dijela,

podijelio bih koru

i rastvarao stjene poput plašta,

razotkrivajući rastaljenu srž u tebi,

i otkrivajući ti,

zašto ne mogu te rukama držati,

a svijeća još gori,

gori i okreće se,

kao uzavrela strast se topi,

unutar mog pepeljastog srca.

.

Dođi, pritisni svoju glavu

uz moja uzdignuta prsa…

Čuješ li jauk nemira

kako odjekuje iz mog prsnog koša,

oplakujući svaki suptilni odjek ljubavi

koju su mi inscenirali?

Hranile su se iz mojih svetih ruševina

i zasjele na moju prazninu.

I popile svu svetu tekućinu,

koja je tekla iz mog oklopa!

.

Usudila si se i ti

oguliti moje vene koje se grče

oslabiti čovjeka u sebi,

nakon što sam ti u stidu otkrio,

nesigurnu stranu mene!

.

Pogledaj sada lice,

kojega si isklesala iz kamena,

i okusi svaki gorak okus,

dok tamo ćeš sjediti i moliti,

sasvim sama…