Uništen, zgrabio sam svoje

osakaćeno srce,

svjestan da me tama,

oduvijek sluša…

.

O skromni dane,

ne bacaj njene oči

na ovog mračnjaka,

koji sada šeta sjenkama.

U oluji svega toga,

njezina je bol bila lijepa.

.

Noć bez zvijezda vibrira

zlokobnim kovitlanjem podsmjeha,

dok bezdani odjek priča

o velikoj ukradenoj ljubavi,

u skladu s najdubljim željama.

.

Sudbina se pokazala surovom

i zauvijek ljubav oduzela.

Obliven suzama,

kleknu sam poput bogalja,

u labirintu vječnih molio;

Zašto?

.

Izgubljen za svijet koji voli,

nečuvene dolaze mi misli.

Uznemiravah nemirne demone,

koji slušahu sve od mene,

tražeći i najmanje pogreške.

.

Mamio ih je njezin bolan jauk tuge,

dok tamna uspavanka šaputanja,

tjerala je da mi se preda,

do moje nove tame…

.

Sjena se tada spustila

s njenim zjapećim očima,

kad vidjeh u njima…

Njeno srce kucat će molitve,

ali neće biti moje duše…

Neće joj dati vremena…