Počelo je kao čudan film,

mjeren u mikro-slajdovima.

Ljubičaste i crvene piramide

na stablima snježnim,

gledajući unazad, kroz prozirna

prozorska stakla automobila…

Mogu li se iskriviti sjećanja

koliko i percepcija?

.

Bila je novogodišnja noć…

Snijeg je padao

u ogromnim mekim vlatima.

Nikad neću zaboraviti,

kako je izgledao

u njezinoj kosi,

kristalan i tako, čisto…

.

Ne sjećam se svega dobro,

kako bih možda trebao,

ali snijeg je padao dugo i kasno,

nadrealno i spokojno…

.

Sjedila je na vapnenačkom zidu,

nasmiješila se i počela se smijati

mom nonšalatnom izgledu…

Bilo je histerično i zarazno,

smijali smo se

dok nas trbuh nije zabolio…

Mislim da su mi se obrazi

od smijeha zgrčili.

.

Ne mogu se sjetiti

da sam se ikada tako smijao.

Ne, nisam joj se smijao,

već više nekontrolirano jecao.

Suze i otopljeni snijeg oprani,

bili su teški njenoj šminki za oči,

u rijekama razlile se boje

niz njezino mrzlo lice.

.

Smrznuo sam i samog sebe

kako bih s njenim ponovno

svoj mozak uskladio.

Sve što sam uspio pitati bilo je:

“Jesi li… bila ovdje i prije?”

Rekla je da su ovdje

on i ona često dolazili,

na smiren način rekla je,

ali nisam htio vjerovati…

.

Nisam imao pojma tko je on bio,

niti što bih trebao reći…

Pa mi je svoju tugu ispričala.

Nikada nisam namjeravao

staru bol iskopavati,…,

I tako, ovo u užasan izlet,

niz traku u sjećanje pretvoriti…

.

Želio sam pobjeći s tog mjesta,

ali me zaustavlja, htjela je objasniti.

Rekla mi je da sve o meni zna,

više nego s njim, sa mnom je htjela biti…

“Bilo je to prije 5 godina,

na Novu godinu”,

kao da mi je tim riječima

mozak po snijegu prosula…

.

Ono što me pogodilo,

bilo je tako poznato…

Trbuh mi je potonuo

i u snijegu eksplodirao,

kad mi je rekla njegovo ime…

Nisam ga vidio godinama poslije,

kad se to dogodilo, kad i gdje…

Ne znajući da je i ona

na toj zabavi bila,

gore u sobi s kosim zidovima…

.

Moleći me da jasno vidim,

“Odloži bijeg, dvanaest je do ponoći”…

Nije moralo biti tako, ali,

odbrojavali su sekunde, ponoć čekajući…

.

Tri,

dva,

jedan…

.

Sretna Nova godina!

Vatromet i navijanje.

Isprva nitko primijetio nije,

puno ljudi pucalo je petardama…

.

Policija je došla,

uzela izjave i nered slikala.

Na podu i zidovima

mrlje od bljeska baruta i pudera,

kao i po njenoj kosi i njenom licu…

Znao sam što se dogodilo,

bilo je blizu, odmah niz ulicu…

.

Ona i prijatelj iz djetinjstva,…,

ali svejedno, sad sam ju slušao…

I bilo mi ju žao…

Ne mogu se sjetiti svih detalja,

niti bih to ispričati mogao…

Ali, snijeg je u njezinoj kosi sada,

izgledao poput dijamanata,

baš kao i tada…