Jedan pauk već duže

pogađa moje vrijeme.

Zna da ću se slomiti

i čeka da može dopuzati,

pojuriti na mene…

.

Pokriven bit’ ću njegovim

krznenim nogama

i malenim crnim očima,

od grobnih ploča hladnijim.

On cijeni svoj put

u moje očne jabučice

i moj jezik, kao poslastice…

Osjećam se nekako,

već sada dišem krzneno,

na onaj smiješan način…

.

Više mi nije redovito

dnevno svjetlo.

Previše je sivo,

previše mutno…

Dođe mi da van ispužem,

al’ nešto me tjera da se sakrijem,

ionako nema se gdje,

sigurno je svega manje…

.

Čak i zidovi su bliže

nego što se sjećam,

bliže nego jučer…

Ne, ne znam,

koliko očiju prati me

dok se penjem i propadam…

Ali znam,

oštri šamar i hladna voda,

neće otjerati pauka,,

koji lancem pili moja osjetila,

radeći iznutra…

.

Opsceno je osjetiti,

jezivo uvlačenje njegovih niti…