Zastanem, kad ne mogu disati,

osjetim kako težina svijeta

iz mog srca će se podići…

(To je moja depresija.)

.

Zastanem, kad se misli zaustave,

kad nastupi prevladavanje

i ono, nadmoćno,

svaka interakcija koju sam imao…

(To je moja tjeskoba)

.

Od kad sam posljednji put zastao,

dovoljno sam hodao uspravno.

Pustio sam sebe da budan spavam,

otpuštanjem u dubokom snu jesam…

… Morao sam naštetiti duši,

da bi oprostila onom što ju guši …

(To je moja tajna)

.

Uvijek sam se osjećao mirno,

u svom toplom zagrljaju.

Prošle su godine

otkad smo se dotakli svjesno…

Ali vremenski, dob…

učinila je svoje…

.

Nisam više mudrac od mudraca.

Izgubljen sam između hladnih snova

i praznih milovanja nostalgije…

.

Zadržao sam žaljenje…

To mi je duši vrijedno,

iako to nije samo moje bilo…

I nosim svoje teatre,

protiv prosudbe stare,

iz mog,

uma vlastitog…

.

Svako jutro iznova se rađam,

gol kroz barijere hodam…

Svaki dan mi je posljednji,

za poznatim životom, žaleći…

(I to mi je u redu)