Gledaš me očima poput oniksa.

Nijedna moja stvarnost ne prodire

u tvoj svijet ljubomore i bijesa.

Sebično i pogrešno, nadasve uzaludno,

kriviš mene, za sve što ti je bolno.

.

Ta praznina, unutar ti ljuske,

strašna praznina, bolnija je od ruke ljudske,

ili ništavila svih sranja iz pakla,

kojima ništa više, od osušenih

zimskih sumraka, hladnih..

u životu mi nema.

.

Ne postoji više srce u mojim prsima.

Nema ljubavi, nema iskre..

čak niti smetnji nekih mi želja.

Vatra je u njemu davno utihnula,

pobjegla je.. i zaboravljena.

Sve što ostalo je..

samo gangrenozno truplo,

hladno i trulo.

.

Pokušavam proliti bar jednu suzu,

za gubitak tebe, za gubitak sebe,

(Pa nek’ ti prijatelj ovo prevede!)

Ne vrijedi to ništa jednom, „Ugursuzu“.

Spalila si mostove

u prošlom praznom dobu,

i sada sam

u tvom tužnom, malom kavezu

zarobljen.. pretučen..

usamljenosti prepušten.

.

Sklon sam osjećaju, gledajući

tvoj vlak na svojoj stazi…

Dali da klečeći se okrenem?

I noževe s leđa vadeći,

oprostim od svih bez žalosti,

bez srčanosti..

nek’ me tvoj vlak zgazi,

nek’ ne hodam prema sutra,

nek’ mi nema jutra

u nijednoj ti budućnosti.

.

Podučilo me tvoje postojanje,

dok stvarala si mi ožiljke nove..

u svemu što prisutnosti su donijele.

I sad izravnavam svoju

dušu slomljenu,

zbrajam i oduzimam…

Za daljinu dal’ snove da ubijam?

Za neko svoje jutro u danu…

.

I ako budem ubojica svojih snova,

Il’ zlostavljač duše svoje.

Ako i najnižem u krugovima pakla,

ju prodam za tvoje spasenje.

Ostati će istina, kojom si od nas odustala,

i moju borbu za ljubav izgubila…

Pa pleši sama, u svom svjetlu,

u svom svemiru i svijetu…

Ja vjeran ostat’ ću,

svom dahu u sumraku.