Tonem svoju tugu

i jadam srce posljednjem piću.

Sjećam se večeri

cvrkutanja u pozadini,

kad nokti na mojim prstima

bili su počupani,

stežući cigle zida

na kojem bili smo naslonjeni.

Njezine paklene usne

i pljačkaški pogled,

drži zarobljenim moje sne…

,

Tu je bačeno ljubavno pismo,

zgužvano i umrljano suzama,

za zid pričvršćeno…

,

Kao u kakvoj bolesničkoj ponudi,

da nas od bijede oboje oslobodi,

gdje se možemo probuditi

i svaki dan za dim uhvatiti.

Predugo buljiti u sunce

koje tone u valove,

i prisjećati se vremena,

u kojem smo bili

vladari svjetova…

,

Pa sada…

Vino čini pjesmu, a ja,

ja samo zapisujem nesigurnim prstima,

da drvo je odimljeno, a bačva hrđava,

na mom jeziku…

,

Pitam se, ima li još alkohola

koji čini mrzovoljnim rikanje

starih osvajanja

i slave…

Nekako izgleda dostupnije

kad navučem svoj oklop ega

i bravure kovitlanja

iluzija sreće

u otvorenoj rani požude.

,

Smatram da je seks privlačnost usamljenih

koja pomuti mozgove,

koketirajući benzinom natopljenih

krpa između zubi za dojmove.

,

I još uvijek ne mogu shvatiti,

pravi način učiniti,

bilo što od svog života…

,

Osim da plastificiram to ljubavno pismo,

tako da mogu njime prerezati zapešća,

i dnevno iskrvariti

svaki osjećaj onoga,

što je moglo biti…