Udario je na krov poput kopita konja.

Tako je grozno bilo njegovo raspoloženje.

Naletio na prozorske ploče, srušio zavjese…

Glas mu je bio glasan procvat strašnoga zvuka.

.

Tada se njegov bijes okrenuo tihim stablima,

koja su se probudila iz svog blaženog sna.

Potresao im je korijenje

i slomio njihove grančice…

I bez sažaljenja oduzeo im je svo lišće.

.

Bez zadovoljstva, nastavio je puhati.

Teret mu je bjesnio, bez da se zaustavi.

Nije pokazao milost, bio je pun gnjeva,

koji sve na svom putu uništava…

.

I tada…

Vjetar je bio trijezan prema pauzi zore.

Njegov se bijes rastopio

kad je kiša pala na njegovo raspoloženje.

Otišao je žurno, otišao na drugo mjesto

ostavljajući nered u budnosti svoje sile…

.

Ali…

Kad se vjetar ne ljuti, on je mekan i sladak.

Transformira se u blage, nježne povjetarace.

Dolazi se igrati i puhati na lišće poljupce.

To ih oduševljava da se ljuljaju

i plešu na drveću…