Milan Janković “Voli me – ne voli me”

Hvatajući kišu u mojoj duši,

moje srce očišćeno sja.

Prekrasan dan prebivao je u meni

i kada se zakotrljala oluja…

Odnoseći bol svaku,

na hladnim vjetrovima,

da ih otpuše po otvorenom polju,

i tamo sive, skupljaju kao magla.

.

Gledaj, rasvjeta je na malim cvjetovima,

koji će se otvoriti kasnije.

Ispisao sam na njihovim laticama,

tugu moje i tvoje duše,

da se očupaju kasnije…

U šaptu; „Voli me-Ne voli me.

.

Voli me ili ne voli,

sveto je srce koje,

nosi svu svoju težinu.

I kad sunce se smiješi,

suze u njemu se reflektiraju.

Dok ritam njegov, nebom se miješa,

dodirujući sve…

I da plače, nitko ne primjećuje.

.

A plače za ljepotom življenja,

zaboravljajući izgubljene dijelove.

I kreće se dalje,

s dijelovima duše tvoje…

Koji dižu se kao magla,

da odlete samotnom vjetru,

ili kao tamjan, molitvi uvedu…

.

Ili kao ljupka ponuda anđelima,

koji slušaju o svakom dahu,

koji razmišljaju o svakom grijehu.

Kojima zavjet šutnje na usnama,

stapa se s danom željnih uspomena,

puštajući na volju ostatke,

svih; „Voli me – Ne voli me“…

Nema komentara za "Milan Janković “Voli me – ne voli me”"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.