Susreli se slavuj i kukavica. Dvije ptice suprotnih pogleda na život.

„Što ne šutiš, kukavico? Cijeli dan i noć samo kuku, kuku. Kukaj tiše!“

„A ti, slavujčiću, neprestano žmirkaš tim očima. Pjevaš kao da je u šumi sve u redu. Zar ne primjećuješ da nam sijeku šumu?“

„To je zbog toga što ti stalno kukaš, kukavico.“

„A ti pjevaš i diviš se svom glasu. Ne brineš se za šumu.“

„Ih, tko mi to kaže! Ja se ne brinem? Ona nema pojma. Samo je zavidna.“

„Zmija će te maknuti, slavujčiću! Ona mrzi tebe i tvoju pjesmu.“

„Ha, ha, ha, drhtim od straha“, smije se slavuj. Brojao je do tri. „Zmijo, gdje si?“

Nastavio je pjevati vesele pjesme. Pridružilo mu se nekoliko drugih ptica koje su voljele njegov veseli pjev. Jedna mu je u kljunu donijela dar. Osnuju skupinu Veselo jato. Zajedno su pjevali i pjevali. Zvali su i kukavicu, ali ona je nastavila po svom, kukajući.

Grane i listovi na drveću zaplesali su na laganom povjetarcu koji je i oblake maknuo nekud daleko. Sunce se primaknulo bliže šumi. Drvosječe su ugasili motorne pile kako bi čuli lijepo i skladno pjevanje Veselog jata. I zmija je zastala kako bi čula veselu pjesmu. A kukavica? Hhmmm…