Stigla jesen,zakasnila nije
u meni poznati mirisi zamirili
mirisi moje Slavonije,
nostalgija sebična se skutrila
u tek zašutjelo lišće hrašća
pa na suncu elegije sklada.
Papuk je nebu dugu ukrao
i njenim se bojama zakitio
oku čaroliju sklada podario,
šepuri se gizdav kao paun,
razigran kao veselo dječje kolo.
Snjegovi kada zakristale vrhunce
ljepoti nije potrebno ni sunce,
nježnost se posebna razlijeva,
mirisi friškine u nosnicama
čežnje i tuge potiskuju u beskraje,
fijuk vjetra meni najnježnija muzika
ja bi tad zaspati u njenim njedrima.

Štefica Vanjek-Štefi