Sunce je visoko sjalo na nebu ali me svježi povjetarac, s vremena na vrijeme, šibao hladnoćom. Tražila sam zaklonicu i zlatni otok sunca. Na prostranoj livadi igrala su se djeca. Pridružila sam se djevojčicama, pa smo zajedno preskakale konopac i igrale školice. Sve to vrijeme, dišući oštri ranoproljetni zrak, pratio me miris svježe zemlje iz netom preoranih vrtova, kao da je sama zemlja svojim mirisima tražila da je upoznam.

Toga sam dana ugledala i prvu ljubičicu zaštićenu busom zelenila. Malo dalje, dječaci su se smijali i vjerojatno nešto smišljali. U jednom trenutku, jedan mi je dječak prišao s bijelim paketom u rukama.

– Ovo ti šalje baka, hajde otvori – rekao je.

Baka mi je uvijek donosila slatke poklone, pa se zbog toga nisam začudila. Moj djed je radio u trgovini. Prodavao je refužo bombone i male medene pogačice koje su se topile u ustima. Misleći baš na medenu pogačicu, brzo sam otvorila paket i na svoje iznenađenje ugledala kišnu glistu kako migolji između grudica zemlje. Dječaci su se zlurado smijali, dok je glista zajedno s bijelim papirom letjela u zrak.
Nedugo nakon toga, Božena se razboljela. Sve češće je ostajala u krevetu. Između moje i njene kuće nalazila se Božina. On mi je pripremio onaj slatki paket s glistom, pa se više ne igramo skupa. Naši su odnosi zahladnjeli. Kada prolazim pored njegove kuće da bih posjetila Boženu, razmišljam o njihovm imenima. Bože i Božena. Netko je rekao da će Božena uskoro otputovati Bogu. Ja se svesrdno nadam da će otputovati i Bože. I on je Božji imenjak. Ima svu moć ovog svijeta u svojim rukama. Viši je i jači od mene, ali me nije nikada udario. Nikada ga se nisam bojala. Samo se volio narugati mlađoj djeci, posebno djevojčicama.

Kada prolazim pored njegove kuće, da bi posjetila bolesnicu, razmišljam o anđelima. Puna ih je Boženina soba. Vise po zidovima, bdiju do uzglavlja na noćnom ormariću. Na jednoj slici ih je cijelo mnoštvo. Natkrili su nebo. Kada Božena spava oni joj pjevaju, nose je širokim prostranstvima, upoznavaju je s novim zavičajem. Na noćnom ormariću je i zdjelica šarenih bombona. Baš onakvih kakve mi je tata donio za Božić. Otkada se Božena razboljela njezin tata dolazi češće iz Njemačke. Ja se svog, od zadnjeg puta, skoro i ne sjećam. Sjećam se samo zagrljaja. Moja baka kaže da ni Boženin tata neće tako često dolaziti kada nju odnesu anđeli na onaj drugi svijet. O tom drugom svijetu svi su pričali. Čak i Bože koji bi, s vremena na vrijeme, kroz Boženin prozor gledao kako spava. Znao bi tjerati glasnu i razigranu djecu, pse i mačke što dalje od njene kuće da joj ne smetaju. Ponekad ostavi i stručak cvijeća na oknu prozora.

Najčešće ga promatram izdaleka. Ne želim mu se približiti. Postavila sam jasnu granicu. Svaki put, kada se igramo zajedno s ostalom djecom, biram protivničku ekipu. Jednom sam ga pogodila kamenom u prsa, jedva se zadržao na nogama. Vratio mi je grudom blata koja mi je umrljala haljinu. Nakon toga i majka me išibala. Ozarena lica gledao je sa svoga prozora nemili prizor. Vratila sam mu isplaženim jezikom.

Smeđi potok se cijedio niz ulicu, dok je mati mlazom vode ispirala zemlju s moje haljinice.

Kada je Božena umrla cijeli dan je padala kiša. Iznad jablanova je sijevalo i grmjelo, a ja sam mislila kako po Boženu dolaze anđeli. Drugi dan vrijeme se smirilo. Božena je ležala u otvorenom bijelom lijesu, u bijeloj haljinici, sasvim mirna. Cijelim putem, dok sam s ostalom djecom, s kiticom cvijeća koračala u povorci, svirala je čudna glazba. Bila sam sigurna kako je proizvodi skupina anđela koja ide ispred duge kolone koja se bližila crkvi.

S visokog crkvenog stropa gledale su me oči svetaca i blaženika. I moja duša se ispunila nekim čudnim blaženstvom.

Često sam pogledavala u strop misleći na trenutak kada će Boženu odnijeti na nebo. No, niša se nije dogodilo.

Na groblju je ponovo zasvirala glazba. Čulo se tužno jecanje Boženine majke. Na mene nitko od odraslih više nije obraćao pozornost, niti me tko pripremio na vlažan miris zemlje koji mi je dopirao do nosnica, dok su Boženin lijes spuštali u svježe iskopanu raku.