suze iz očiju
nemoćnih tijela
pokoru traže
pogledom u visine
jer crna zemlja ne gleda jednako
na sjeme izniklo
zaliveno znojem

bijela maramica otire suze
i ostaje čista
navlažena poštenjem i trudom
čovjeka što umire
za rosne livade
duboke brazde
suncem spržene
u podne
kad kazaljke se poljube

zvonit će zvono sa Crkve
i ovoga ljeta
a život ostaje
zapečaćen na dnu grobnice
s mirisom zemlje i pepela