Objavljeno u 12. broju Diskursa.

Bez namjere da polemiziram o današnjoj europskoj zbilji i njenoj budućnosti, prezentirat ću vam esej Miroslava Krleže, velikog hrvatskog intelektualca, ljevičara i oštrog protivnika kapitalizma. Kritika a priori ne mora imati negativnu namjeru i kod pravih intelektualaca ona znači želju za promjenom na bolje pa je ne treba  miješati s kritizerstvom,  kojeg su naši prostori puni, a koje ima za cilj samo vlastitu promociju i zadržavanje na nekim punktovima moći. Dakle, iz perspektive moje ulice, moga grada i moje države, ne želim donositi sud o zajednici koju zovemo Europom, ali mi je zanimljivo, iz velikog vremenskog odmaka, pročitati  Krležino mišljenje o europskoj prošlosti i vidjeti, je li ta stara dama imalo promijenila svoj karakter i svoju ćud.

Krležin esej počinje tvrdnjom da Europa ne zna što hoće. „Pametna je kao maska protiv otrovnih plinova… i izazovna kao velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocjenog besmisla. Ona je danas rafinirano bezglava…“

Ne zaboravimo da je Krleža ovu misao zapisao prije 1956. godine, pa ako nalazite sličnost s realnom slikom današnje Europe, nije do njega. Ako na ulicama još ima gladnih koji prolaze kraj bogatih izloga, nije do njega. On će vam samo reći da je ta gradska slika već postala dosadan književni klišej, kao što postaje svaki motiv koji se eksploatira duže od pedeset godina.

Ako se negdje nose ženske torbice vrtoglavih cijena i u sva doba dana neukusno pokazuje skupocjen nakit, a neke se stražnjice gnijezde po naslonjačima obloženima leopardovim krznom, dok negdje netko zuri u prazan lonac, opet nije do njega. Krleža je samo imao osjećaj i za one siromašne, obespravljene i nemoćne europske žitelje.

Iako je Krleža Europu gledao u vremenu njezine razjedinjenosti, nalazio je mnoge zajedničke crte njezinih država: „Zaljubljen sam u sebe, svaki taj pojedini europski narod kreće se naprijed s pogledom uprtim natrag, spram svoje takozvane narodne prošlosti… europski narodi miču se u slijepim povorkama po cestama svoje historijske slave, koje redovno završavaju monumentalnim slavolucima…“

Ako i danas europski narodi zveckaju oružjem, pale novinske članke i ne dozvoljavaju pristojnom europskom mozgu da živi miran i običan život, opet nije do Miroslava Krleže. On je bilježio zbivanja svoga doba.

Stoji činjenica da je Europa stoljećima uništavala samu sebe. „Čovjek je predugo grizao po prašumama jaguarske grkljane, da bi mogao sve to tamno i zvjersko u sebi da pregori, što ga je u posljednjoj konsekvenci i stvorilo čovjekom.“

Nije Europa voljela ni vizionare, pionire svoga doba. Nije znala da se ideja znanja i spoznaje ne može ubiti, ma koliko je puta ubijali. Uvijek će niknuti u nekom novom umu. Spalila je Giordana Bruna, a onda su se dogodili drugi mislioci… Ali zajedno s njima putuje i ona mračna, zadrta njezina crta. Ona koja i sada ne zna kako prekinuti zveckanje oružjem  ponekog senilnog starca na njenim granicama. Ona kojoj rijeke prolivene krvi ne znače više od dobro pokrenutog biznisa.