Prvo poglavlje

Glomazni želatinozni mjehur je počivao u Savi. Ugnijezdivši se u plitkim vodama Jaruna i Bundeka protezao je svoje naduto silikonsko tijelo od Jezdovca na zapadu do Šcitarjeva na krajnjem zagrebackom istoku. Mrveći u prah paviljone Velesajma, plazio je rubnim arkadama Jakuševackog groblja, izazivajući masivnu poplavu u području Prisavlja. Tamo već dugo nije bilo nikoga koga bi to moglo uzbuniti. Bezoblična masa divovske larve, nalik bjelanjku svježe razbijenog jajeta tek tu i tamo se nabirala, kao kad maestral mreška uljasto glatku površinu mora. Ali vjetra nije bilo, ni daška. Bili su to samo vanjski odjeci teško zamislivih fizioloških reakcija začetih negdje duboko u hladetinastoj nutrini. Sunčeve zrake nisu se odbijale od staklaste površine, kao da je glomazna tjelesina uspijevala u sebe upiti svu pridošlu svjetlost i toplinu. Začudo, na čitavoj površini, veličine brda od šestotinjak kvadratnih kilometara nije bilo ni naznake vegetaciji, ni traga prljavštini ili bilo kakvim otpacima. Mrcina je samo naizgled mirovala. Ukoliko ste pozorno promatrali rubna područja, mogli ste uočiti određene aktivnosti. No nije bilo preporučljivo suviše se približavati.

 

Drugo poglavlje

 “Ulaznik AXP345 je sumnjiv. Izoliraj i pristupi postupku razobličavanja”, mrmljao si je u bradu markantan muškarac, ovlaš nalakćen o naslon stolca svog petnaestogodišnjeg suradnika. Nije izravno gledao u velik zaslon na zidu niti u pokazatelje što su curili iz zaglušno škripećih uređaja. Pouzdavao se u svoje izoštrene instinkte. Nakon desetljeća provedenih na zili nitko ga nije mogao prevariti. “Namirisao” bi uljeza čak i zatvorenih očiju. Srebrna duga kosa, nemarno začešljana u kokoticu, bila je u neskladu s glatkim licem i bistrim čelično sivim očima. Stasit čovjek širokih ramena malo se grbio u leđima, tipično za visoke ljude u poodmakloj zreloj dobi.

“Odmah, Kruno”, izgovorio je Damir glasnije i brže nego što je želio. Pomalo postiđen nakratko je promotrio svog pretpostavljenog, a onda se dao na posao. Djelatnici osiguranja Vakuole diskretno su izdvojili sumnjivca koji je, ništa ne sluteći, žvakao svoj sendvič u kutu goleme ulazne platforme na kojoj je vladala neopisiva gužva. Bio je to zadrigao debeljko, zaogrnut jednostavnom bijelom togom. Njegovo purpurno lice obilno se znojilo. Sitne oči nervozno su zvjerkale uokolo. Nije se ni snašao, a već je bio iznesen kroz obližnji izlaz za nuždu i ubačen u dezintegracijsku komoru. Dubinsko skeniranje sumnjivca potvrdilo je nedopušteno odstupanje anatomije u odnosu na zakonom propisani humanoidni minimum. Kao i obično, kapetan Krunoslav Malinar je bio u pravu.

“Previše insektnih oznaka”, glasila je odluka dežurne sudske komisije. Presuda je donesena jednoglasno. Krik očaja umirućeg bića slio se sa zaglušujućim zviždukom dezintegratora. Nepovratni proces eliminacije već je započeo. Ni ne sluteći što se pored njih upravo odigralo, ulaznici su i dalje obavljali složene proceduralne postupke neophodne za ulazak u polis. Jedni su se iskrcavali iz vlakova tek prispjelih iz zile, dok su drugi jurili uokolo, ne bi li što prije zauzeli mjesta u redovima za prijavu. Treći su, dosađujući se, čekali na kontrolne preglede, ubijajući vrijeme na različite načine.

Kao ratni veteran i dugogodišnji zapovjednik interventne jedinice na zili, Malinar je bio više nego podoban za položaj voditelja službe u Ulaznom sektoru Vakuole Agrama. Barem se tako činilo. Već prve godine nakon njegovog preuzimanja dužnosti broj uljeza uhvaćenih u polisu bio je prepolovljen. Onima iz Centrale to je bilo važno. Ipak, iskazivanje lojalnosti, kao i slijepo poštivanje subordinacije, bilo je važnije. A tu nije sve išlo baš kao podmazano. Još za trajanja aktivne časničke karijere Malinar je svoju vojnu etiku proširio sadržajima iz sive zone svjetonazora koji funkcionira prema načelu “pravila službe”. Tamo na zili, u dodiru s vanjskim svijetom i njegovim neopisivim strahotama, to i nije predstavljalo problem. Trebalo je, samo, spasiti što više putnika, odbiti napade uljeza i omogućiti inženjerijskom vodu da zakrpa zilu. Samo to… i ništa više. Centralu, pritom, nisu zanimali detalji akcije. Bez cendranja su potpisivali vrtoglavo visoke iznose troškova vojnih intervencija i redovitog održavanja sustava vanjske sigurnosti. A onda – jedne sparne ljetne večeri, u sumracju dana proteklog bez prijavka i najnevinijeg incidenta na zili – kapetan Krunoslav Malinar je bio povucen iz aktivne vojne službe.

Treće poglavlje

Oklopljeni amfibijski transporter s naporom se probijao kroz gotovo neprohodan mocvarni teren. Visoki gumeni kotači propadali su ili proklizavali kroz žitko blato što je, u širokim mlazovima, špricalo na sve strane. Originalna boja vozila jedva da se i razaznavala. No to nije bilo važno. Ionako je bila očuvana samo iz sentimentalnih razloga. Sadašnji sivo-maslinasti prikrivni motiv na oplati mogao je u svakom trenutku biti zamijenjen upozoravajućim žuto-crnim, u slučaju neprijateljskog napada, ili pak metalik tirkiznim u slučaju plovnog kretanja. Diferencijal je rzao, a getriba zaglušno škripala. Transporter bi se ponekad visoko propeo te se činilo kao da će se prevrnuti. No to se nije dogodilo, ni sada niti ikada ranije. Mogla je ovo biti amfibija HRMAT 600 PS, proizvedena davnih dana u “Ðakovićevim” ambarima. Još uvijek su se ponegdje mogle uočiti nečitke bijele krpice boje nekadašnjih oznaka. Površina vanjske čelične oplate bila je prekrivena zamršenim sustavom prozirnih plastičnih cijevi koje su okruživale ušarafljene kanistre i bačvice. Nalazilo se tu i nekoliko kutija različitih oblika i teško dokučive namjene. Sve to, zasigurno, nisu bili dijelovi standardne serijske opreme nepoznatog proizvođaca. Intenzivno je zaudaralo na insekticid.

Premda je utroba vozila mogla u sebe primiti desetak vojnika s punom opremom, ovoga trenutka posadu su sačinjavala tek trojica muškaraca. Na upravljačkim mjestima sjedile su dvije nabildane vojničine, odjevene u mehaničarske kombinezone. Užurbano i usklađeno manipulirali su upravljačkim polugama. Do pucanja napuhnuti, njihovi su bicepsi sadržavali uobičajen repertoar žestokih tetovaža. Kao u odrazu iskrivljenih ogledala, sve te lubanje, zmije i sirene postajale su groteskno izobličene dok su se mišici napinjali ne bi li transporter održali na svih šest kotača. Bilo je očigledno da se “braća po oružju” dobro razumiju. Razmjenjivali su samo geste i jednosložne riječi. Bilo je to i više nego dovoljno. Već na prvi pogled stekli ste neodoljiv dojam da su ovi momci neobični. Ne biste se mogli zakleti u to koji vam osjeti zvone na uzbunu, ali u zraku se moglo naslutiti nešto strano. Možda je u pitanju bio taj diskretni egzotični miris, možda neobična istaknuća na tijelu – tamo gdje ih nije trebalo biti – ili ta prozirna mlijecno bijela koža.

Upravljačka kabina izgledala je upravo onako kako ste mogli pretpostaviti da će izgledati. To se nikako ne bi moglo reći za ostatak unutrašnjosti vozila. Fizički odvojena od ulazne rampe dvostrukim nepropusnim vratima – kao i predsobljem za diskretnu provjeru i dekontaminaciju – glavna prostorija je bila neočekivano prostrana, zračna i svijetla. Unutrašnje plohe prekrivali su zasloni koji su svojim pejzažnim sadržajima vizualno uvećavali prostor. Stražnji zid utrobe davao je perspektivu zbivanja u okolici vozila, iz različitih kutova gledanja. Strop je odražavao vedro, svijetloplavo nebo. S obiju strana izmjenjivali su se informativni i zabavni sadržaji, po izboru korisnika vozila. Zrak je bio čist i svjež. Povremeno ste mogli osjetiti dašak vjetra na obrazu ili nanjušiti miris livadskog cvijeća. Nije to bio uobičajen klima-uređaj koji vas ledi ili vam suši grlo. Umjesto sjedala za vojnike, prostor je s obiju strana, poput dnevne sobe, bio opremljen iznimno vrijednim stilskim namještajem. Ipak, osjećao se nesklad. Sve su te sofe i komode bile skupocjene i pomno odabrane, ali onako nespretno nabacane nisu odisale profinjenošcu niti su odavale sluh vlasnika za istinsku ljepotu. U svoj toj šašavoj raskoši, zavaljen u fotelji, sjedio je komičan starac. Malen rastom, gotovo patuljak, uživao je slušajući “Bumbarov let”. Povremeno je trzao svojim kratkim ručicama. Na bijelom licu, izboranom poput suhe šljive, sitne su oči živahno poskakivale slijedeći neki unutrašnji sadržaj ili, tek, uživajuci u zvucima glazbe.

“Gospodine admirale”, odjeknulo je iz nevidljivog zvučnika. “Približavamo se!” Ništa nije odgovorio. Komični starac kratke, raskuštrane mišje kose i ogromnog krumpirastog nosa – odjeven u patetičnu bijelu, besprijekorno čistu i izglačanu admiralsku uniformu – otkopčao je sigurnosne pojaseve, popravio zlatne epolete na uskim ramenima i čvrsto nataknuo blještavu admiralsku kapu. Zadovoljno je promatrao svoj odraz na velikom zaslonu.

…

Istovremeno, dvije su vitke prilike na močvarnom proplanku u dostojanstvenoj šutnji iščekivale dolazak vozila. Muškarac i žena, visoki gotovo dva metra – skladnih linija tijela, izduženih poput dizajnerskih krokija – svime su odavali dojam plemenitosti.

“Stiže dostavljač”, javio se on tihim glasom, prije bi se moglo reci šûmom. Sa širokih ramena do tla mu se spuštao proziran grimizni ogrtač. Tko je bolje pogledao, odmah bi zamijetio da je nabrani ovratnik blještavog plašta, u stvari, gornji hrbat sklopljenih krila. Dragulji u njezinoj kosi, opet, nisu bili drugo do vrhovi ticala. Bio je to par rasnih primjeraka insektnih humanoida iz porodice odonata.

“Nadam se da je donio sve što smo naručili, inače čitava akcija pada u vodu. A to bi tragično narušilo naš ugled u Košnici”, zabrinuto je jadikovala.

“Uskoro ćemo se u to uvjeriti”, neutralno je odgovorio. “Nije se još nikada dogodilo da podbaci. Zato baš njega svi nazivaju `dostavljačem`. Bilo je i drugih koji su to pokušavali, ali nisu poživjeli. Osim toga, nitko dosad nije odgonetnuo gdje se nalazi njegov izvor. Vjeruj mi, mnoge je to i te kako zanimalo.” Prešutio joj je činjenicu da je i sam bio jedan od tih, kao i to da je tom prigodom jedva iznio živu glavu. “Kod njega možeš naručiti ama baš sve, od beluga kavijara do atomskih glava, i dobit ćeš upravo ono što si naručio. Nitko se nikad nije požalio na kvalitetu ili ispravnost robe. Čovjek je pouzdan kao smrt… ako je uopće čovjek. Ne, draga, sigurno nas neće razočarati. I bolje mu je…” S ljubavlju je pogledala svog muža. Znala je da mu može vjerovati, premda je crv sumnje i dalje nagrīzao njenu dušu, zapretanu duboko u ljudskoj srži insektnog bića.

…

Smračivalo se. Iz cockpita su se već mogle nazrijeti uspravne figure na rubu šumarka. Bogato nabrani plaštevi blještali su poput prozirnih grimiznih neona. Budući da su do gležnjeva stajali u vodi, odraz je udvostručivao njihove ionako izdužene likove.

“Slušaj me, Juraj… ti otiđi s gospodinom isporučiti robu, a ja ću ostati na haubicama za svaki slučaj”, naoko usputno je predložio Grgur. Premda je nastojao zvučati nehajno, nije uspijevao prikriti paniku koja ga je obuzimala.

“Haa, ha, ha”, slatko se nasmijao Jura. “Ženska ti je dala straha, ne?” Bilo mu je jasno koliko je sati čim ga je kompanjon nazvao punim imenom. Momak je, inače, bio neustrašiv, ali – Bože moj – svatko ima svoju slabu točku. Grgureva se zvala… princeza Zeeah.

“Ježim se od tih prokletih insektoida”, provalilo je iz Grge kao nezaustavljiva bujica. “Kad sam je prvi put ugledao, nisam znao ni tko je ona ni… što je. Pomislio sam, koji komad! Naravno, odmah sam joj predložio seks. Ona me začuđeno pogledala, a onda joj se iza nogu pojavila ona odurna čvornata grana pa se njome mazno počešala po koljenu. Okrenuo sam sa da pobjegnem, ali – oh užasa – preda mnom je stajao on, princ Khaadeh, glavom i krilima. Samo me gledao. Bože, kako li me samo gledao! Onako kao što gledaš sočan odrezak u umaku od šampinjona. Brrr, još mi se koža ježi kad se toga sjetim.” I uistinu, njegova “na ježa” ošišana frizura izgledala je sad još izduženije, što mu je glavu s ogromnom vilicom pretvorilo u pravilnu kocku. “Ujurio sam u oklopnjak bez osvrtanja”, nastavio je kao u transu, “a to je ono najgore… znaš, kad se ne možeš suočiti s opasnošću, nego samo bježiš. U stvari, tad si potpuno izložen i bespomoćan. Još i sad me progoni osjećaj da će me svakog trenutka nešto užasno probosti sleđa. Znaš li, Jura, da ispod tih plašteva skrivaju parove pravih insektnih nogu?!” Za razliku od Grgura, njegov brat po oružju nije bio vojnički ošišan. Naprotiv, svoju je svjetlucavu crnu grivu stisnuo s dvije gumice, tako da mu je iznad tjemena oblikovala omanju kuglu, a zatim se – poput konjskog repa – slijevala niz njegova široka pleća, sve do ispod pojasa kombinezona.

“Ne samo to, nego i smotan zadak i po par velikih hvataljki, poput bogomoljke, kojima te mogu u trenu obezglaviti”, zadirkivao ga je Juraj, sretan što se Grgur, najzad, ipak počeo pribirati. Bilo je i vrijeme jer upravo su se zaustavili na sigurnosnom razmaku od prinčevskog para koji je, onako nepomičan, izgledao gotovo neukusno kicast, sladunjav kao najljepša Koonsova skulptura. I dok je Grgur u kabini grčevito stiskao ručice teške strojnice, Juraj je iz stražnjeg dijela vozila izgurao priručni viljuškar i počeo na njega tovariti kovčege. Kad je završio, pridružio mu se admiral pa su se zajedno odvezli do usamljenog para na proplanku. Silazeći s viljuškara, nakinđureni im se vižljasti starac, uz blag naklon, obratio biranim riječima: “Moje duboko poštovanje, princezo Zeeah… prinče Khaadeh!”

“Nadam se da ste imali mirno more, gospodine admirale”, našalio se princ, ispričavajuci se što je dostavljača primorao na put u ovu močvarnu zabit. Za to vrijeme iz obližnjeg šumarka su izmiljele ogromne stonoge praćene dvojicom formoida, očito transporteri za isporučenu robu.

“Kad bismo i patili od morske bolesti, mi mornari to ne bismo smjeli priznati”, spretnom šalom na šalu je uzvratio starac. “Zar ne, poručniče?”

“U pravu ste, gospodine admirale”, salutirao je Juraj pa odmah nastavio s istovarom. Uto Khaadeh s pojasa otkvači sedefastu posudu. Dok ju je, kao kakvu relikviju usredotočeno otklapao, večernjim polumrakom vrbika razlio se sjaj dragog kamenja. U čudesnoj igri boja činilo se da briljanti posjeduju svoj vlastiti unutrašnji izvor svjetlosti.

“Pretjerano ste darežljivi… Vaša Milosti”, oglasio se admiral bez prizvuka strasti.