Četvrto poglavlje

Razina uzbune u Devetoj upravi Ministarstva obrane Agrama bila je podignuta na ljubičastu razinu. Po hodnicima je vladala kaotična užurbanost. Savjetnici su jurili kao sumanuti, noseći gomile obrazaca i izvješća za svoje dužnosnike. Natjecali su se, pokušavajući se izboriti za slobodne daktilografkinje. To je, uglavnom, bila nemoguća misija. Dužnosnici, kao i obično, nisu pokazivali sluha za probleme svojih podčinjenih. Imali su dovoljno svojih. Obavještajni podaci koji su dolazili izvana nagovještavali su, ne buru ili oluju, nego opći potop.

“Dopremite mi ovamo tog slobodnog strijelca što prije, pod bilo kakvom izlikom”, urlao je glavni tajnik – proćelav čovjek ušiljenog nosa i prodornih smeđih očiju. “On može biti dragocjen izvor podataka ukoliko je upetljan u ovu zavjeru, a račun vjerojatnosti govori da jest!”

“Da, šefe! Odmah, šefe”, ponizno su se pokoravali operativci, uklanjajući se Brstininom bijesu.

“Tebe ću, Milane, smatrati osobno odgovornim za njega! Nadam se da ste već  započeli s diskretnom mobilizacijom”, nastavio je Brstina mirnijim tonom. “Unovačite sve što može stajati na dvije noge. Izmislite nekakve manevre… bilo što! Samo bi nam još trebala panika u polisu. Neka oni trutovi u medijima porade na podizanju morala stanovništva! Hajde… hajde, što ste se tu ukipili!? Na posao!” U trenutku dok su operativci, naguravajući se, nastojali što prije umaknuti iz prostorije zazvonio je telefon. Nekoliko drugih zvrljalo je, istina, neprekidno, što je ionako nervoznu atmosferu samo još dodatno iritiralo. Ali… telefon koji je sad zazvonio zahtijevao je iznimnu pozornost.

“Da, gospodjo gradonačelnice, sastanak je ugovoren… Najtajnija veza… Razumijem, oklopljeni vlak već je u pripremi… Da, čuo sam… I mi smo zagađeni… Radimo na tome… To je samo pitanje sata… Sigurno ćemo ga pronaći…” Jedno vrijeme je pažljivo slušao, a zatim je, bez riječi, spustio slušalicu. “Sad je sve u Božjim rukama”, mrmljao je dok mu se znoj slijevao niz bikovski vrat.

Peto poglavlje

“Učitelju, učitelju… pričajte nam opet o životu izvan mjehura”, brujali su nestašni dječji glasovi učionicom sedmog razreda Osnovne škole u Vrapcu. “I… neka bude opako!”

“Dobro, djeco… kad baš želite”, složio se Mariofil Labudović  bez uobičajenog izvrdavanja. “Uostalom, zašto ne?” pomislio je. Jučer je opet gadno zabrazdio s dečkima u kafiću. Po stoti put si je obećao da više nikad neće probančiti noć ako ujutro ima nastavu. Nije mu bilo teško izračunati broj samoobećanja jer upravo jučer je burno obilježio godišnjicu Eminog odlaska. Pokupila je djecu i vratila se roditeljima. Kako banalan kraj jedne beskrajne ljubavi. “Zgodan primjer za oksimoron”, pomisio je, no odmah se zgrozio nad vlastitim fahidiotizmom. Sumnjičio ju je za preljub, ali to je bila tek bijedna izlika i samoopravdavanje. Stvarni razlozi nalazili su se dublje. On je to dobro znao. Uvijek se zalio da su obiteljske obveze uzrok kašnjenju njegovog magisterija. I što je sad s tim veleumnim magisterijem? Kamo je othujala čitava godina!? A radnja je i dalje na dvadeset i četvrtoj stranici. Morao si je iskreno priznati da je zabrljao. Ne bilo kako, nego definitivno i nepovratno zabrljao. Eto, taj njezin rmpalija trebao ga je već dvaput dobro namlatiti. Ali nije. Tko zna zašto!? Radi Eme… ili radi djece? Brujalo mu je u glavi. Osjećao je da bi svakog trenutka mogao povratiti. No… dakle, to bi bila predstava. Samo mu je još nedostajalo da izgubi posao. Obrisao je rupčićem hladno, uznojeno čelo i počeo izlagati:

“Kao što znate, ljudi nisu oduvijek živjeli u mjehurima, nego posvuda na Zemlji.” Napravio je kratku funkcionalnu stanku. U nekim ružičastim vremenima učenici bi na ovom mjestu ushićeno zažagorili i postavili rafale svojih naivnih, ne i besmislenih pitanja. To su bila vremena… vremena velikih planova i ambicija. Tad je sve izgledalo mogućim. Bio je to neki drugi Mariofil Labudović. Očekivanja sredine bila su velika i neprikrivena. Stigla je ponuda za magisterij pa zatim… Ema. Nije mogao vjerovati da ju je baš on osvojio, prekrasnu i otmjenu… alfa-ženku u kvartu. A onda je sve pošlo ukrivo. Još uvijek mu nije bilo jasno, zašto. “Zašto?” U trenu je užasnut shvatio da je to izgovorio naglas. Učenici su sjedili, tihi i pognuti. Jedna djevojčica je u čudu podignula glavicu, a onda ju ponovno spustila. Čuo je samo prigušeno kuckanje tipkovnica video-igara te poneki uzdah, zbog ispuštenog nivoa. Nije mu smetalo. Neka vrijeme teče. Proći će, tako, i šesti sat, a on će onda otići kuci i dobro se naspavati. Mehanički je izgovarao poznate rečenice, dok su mu misli kaotično lutale:

“Već potkraj dvedeset i prvog stoljeća počeo se stanjivati ozonski sloj Zemljine atmosfere. Isprva se nije događalo ništa dramaticno, ali proces je napredovao. Uskoro su se pokazale posljedice pojačanog zračenja. Učestalost oboljenja od melanoma kod ljudi i životinja na nekim se područjima umnogostručila. Bio je to samo početak. Sve biljne i životinjske vrste zahvatio je proces mutacijskog prilagodjavanja novonastaloj situaciji. To je ubrzo dovelo do užasnih promjena. Opasna zračenja iz svemira sve više su mijenjala život na Zemlji. Neke vrste su izumrle, dok su se druge razvile do neslućenih razmjera. Genetičari su u to upleli svoje prste na najgori mogući način. Nastojeći nekontroliranim improvizacijama popraviti stanje, učinili su upravo suprotno. Zemlja danas vrvi nezamislivim nakazama i potpuno je nepodobna za život čovjeka. Da bi preživjela, ljudska je vrsta morala pronaći zaklon. I našla ga je! Ono što mi zovemo mjehurima u stvarnosti su genetski manipulirane praživotinje – amebe, povećane do nezamislivih dimenzija – koje u svojim utrobama nose čitave gradove. Njihove polupropusne membrane zaštitile su ljude od zračenja iz svemira, od klimatskih nepogoda, kao i od napada predatora iz prirode. Da, djeco… ljudi su danas samo nametnici u tijelima tih nemani. Slijēdēći riječne tokove, pužući sasvim polako – gotovo neprimjetno – kroz reljef, mjehuri iz atmosfere i tla uzimaju sve što je njima, i nama, potrebno za život. Donja trećina tijela amebe ispunjena je protoplazmom – sirupastom tekućinom čiji je površinski sloj stvrdnut. Na toj kori ljudi su izgradili reducirane kopije nekadašnjih gradova. U svom tekućem dijelu ameba obavlja neophodne fiziološke funkcije, dok u gornjim partijama prevladava sterilna atmosfera, pogodna za život ljudi. Površina tekućine uvijek zauzima vodoravan položaj, što gradu osigurava stabilnost i onda kad se ameba uspinje ili spušta u skladu s okolnim reljefom. Sirup, potpomognut pseudopodijama, amortizira sve posljedice gibanja, kao i potresa tla. Budući da je amebina membrana – iznutra gledajući – gotovo prozirna, čovjek na površini grada uopće nema dojam da se nalazi u nečijoj utrobi. Jedini ulaz, a ujedno i izlaz iz mjehura je ulazno-izlazna vakuola. Kako je svaki vanjski promet – iz razumljivih razloga – nepreporučljiv, ljudi su mjehure spojili dugim elastičnim cijevima izradjenim od organskog materijala – takozvanim žilama. Kroz te tunele, što se vuku okolišem, odvija se promet izmedju gradova-polisa. Premda vrlo otporne, žile – za razliku od amebine membrane – ne mogu uvijek odoljeti napadima uljeza iz vanjskog svijeta pa dolazi do proboja. O tome brinu interventne vojne postrojbe koje patroliraju kroz žilu. Te jedinice svojim bojno-inženjerijskim akcijama neprekidno uspostavljaju neometan promet. Najosjetljiviju točku polisa predstavlja ulazno-izlazna vakuola koja je, upravo radi toga, strogo nadzirana najsuvremenijim znanstvenim sredstvima, kako bi se izbjegla eventualna kontaminacija grada. Uljezi koji, nekim čudom, neprimijećeni udju u žilu mogu doci samo do prijamne stanice jednog ili drugog polisa. Tamo će biti razlučeni i eliminirani.”

Zašutio je. I oni su šutjeli. Nije bilo pitanja. Misli su mu zbrkano lutale: “Moram zadržati privid. Ne smijem sve upropastiti. Možda ipak!? Što? Možda se vrati! Daj, ne budali! Pokušaj pronaći način da preživiš!” Grčevito je u džepu stiskao plastičnu ulaznicu Raguse. Dolaze ljetni praznici. Za koji dan će otputovati, izgubit će se u mnoštvu, zavrtjet će rulet, povući jacka za ručicu, opustit će se, zabaviti, zaboraviti i možda… možda će svijet tada izgledati vedriji. Zazvonilo je. U glavi mu je odjekivalo, a pred očima sijevalo. Sklopio je dnevnik i izjurio iz učionice, ne prema zbornici nego izravno u toalet. Pustio je vodu da mu curi uz vrat, a onda se obrisao i ukapao si u oči kapi za izbjeljivanje bjeloočnica. “Još jednog sam preživio”, samozadovoljno si je čestitao. Ušao je kolega iz zemljopisa: “Zar s dnevnikom? Tebi je stvarno pripelo!” Samo je kimnuo i mirno odšetao prema zbornici. Svijet mu se još nije srušio na glavu.

Šesto poglavlje

Krunoslav je s Damirom uzaludno pokušavao uskladiti raspored smjena posade s novim sigurnosnim režimom što je upravo iscurio iz telefaksa, u službenom dopisu Ministarstva obrane. Posebna pozornost je bila usmjerena psihotipologizaciji. Radilo se, uvjetno rečeno, o utvrdjivanju stupnja agresivnosti ulazećih osoba, kao i o njihovim prikrivenim sklonostima. Uistinu, procjenjivao se rizik koji bi mogao proizići iz njihovih potencijalnih nastranosti. Svi prikupljeni podaci morali su biti uneseni u središnji računalni sustav koji bi tad načinio psihoprofil, prema kojem bi svakog ulaznika “kiborgirao” odgovarajućom retard-opremom. Na svaki prijeteći porast adrenalina ili testosterona, odnosno estrogena, u tijelo ugradjena oprema bi automatski reagirala ubrizgavanjem protuagensa, koji bi nestaške ohladio. Možda ovdje i nije neophodno posebno napominjati kako spolni život gostiju polisa nije bio na osobito visokoj razini. Izuzetak od pravila predstavljale su arene sportskih borilišta, kao i prostori legalnih javnih kuća… pa, tko voli – nek izvoli. Premda putnici u tranzitu obično nisu zahtijevali potpun tretman, sadašnji režim uzbune nalagao je medicinsku provjeru svakog pojedinog ulaznika. Sustav je bio iznimno složen i sofisticiran tako da je mogućnost falsificiranja bila svedena na najmanju moguću mjeru. Ipak, ništa se nije smjelo prepustiti slučaju. Ovisno o pretpostavljenom stupnju agresivnosti obradjivane osobe, kao i o procijenjenoj sklonosti nepoštivanju ukupnih gradjanskih normi ponašanja – od nepravilne uporabe pisoara i sudjelovanja u barbarskom nasilju nakon sportskih priredaba pa do najokrutnijeg krvolocnog sadizma – ljudi su nosili vidljivo istaknute, u tijelo ugradjene bedževe, narukvice i ogrlice. Tu dodatnu opremu s njih je mogao, bez smrtonosnih posljedica, skinuti jedino Medico – automatski medicinski sustav koji ju je u njihova tijela i ugradio. Pri izlasku iz mjehura bivali su “očišćeni”. U njihovim domicilnim polisima ta oprema im nije bila potrebna.

Svijet mjehura nije poznavao instituciju zatvora. Djevojčice i dječaci su već u djetinjstvu bili psihotipologizirani i rasporedjivani u gradove koji su, oznakom strogosti zakona od jedan do deset, odgovarali pojedinom mentalnom ili psiho-fizičkom tipu. Svaki je, dakle, mjehur imao svoje vlastite, blaže ili strože, propise gradjanskog reda. Pojedincima koji se nisu pridržavali nametnutih pravila ponašanja bilo je sudjeno. Ovisno o težini prekršaja, bivali su lakše ili teze opominjani. I, razumije se, bili su “kiborgirani” sukladno ustanovljenoj promjeni psihotipa. Na taj način je svaki čovjek – na ulici, u restoranu ili na tržnici – bez rizika mogao uskladiti svoje ponašanje s osobama koje su ga okruživale. Kad je sud procijenio da je osoba trajno promijenila oblik ponašanja, bila je izopćena iz polisa i udomljena u nekom drugom mjehuru odgovarajuće psihotipne oznake, čiji su zakoni tolerirali agresivnije oblike ponašanja. Neki polisi su imali  nevjerojatne, gotovo sablažnjive specifikacije. U jednom, na primjer, nisu smjeli boraviti tinejdžeri. Sva su djeca, nakon navršene dvanaeste godine, birokratskim automatizmom bila disperzirana u odgovarajuće okolne polise. Možete li zamisliti svijet lišen tih hiperaktivnih i hipersenzibiliziranih, u jednom trenu nasmijanih pa odmah zatim rasplakanih bića, svijet bez čupavih glavica, bez obraza koji pucaju od obilja potkožnog kolagena, savršeno zategnutih i bez šminke, botoksa, skalpela ili silikona? Možete li, uopće, zamisliti svijet bez eksplozije njihove energije, strasti i žudnje? Ne možete? Ni onda kad vam, nestašno slaveći maturu, crnim vinom zaliju skupocjeno novo odijelo? Ni onda kad se samežljivo smijulje sjedeći u vozilima javnog prijevoza, gledajući usredotočeno kroz prozor kako vam ne bi morali ustupiti svoju sjedalicu? Čak ni onda kad vam, dražesno, prodaju ciglu u haustoru u koji ste greškom zabasali? Možete li, dakle, zamisliti svijet bez tinejdžera kad vas, simpatično, iscipelare na nekom osamljenom stubištu? Još uvijek ne možete? E, pa netko može. Ne biste vjerovali, kolikim se ljudima jezi koža na ledjima dok prolaze ulicama na kojima omladinci, sasvim nekontrolirano i u velikim grupama, izvode svoje prijeteće inicijacijske obrede. “Ovo moraju trpjeti njihovi roditelji i prosvjetni radnici”, pomisli tad prosjecan gradjanin, “… ja ne moram!” Tko zna, možda jedan cool tinejdzer i jedan prosječni gradjanin uistinu ne spadaju u isti grad… ili, barem, kvart. Ovakvi ekstremi ipak su bili rijetki. Postojali su, istina, usko specijalizirani mjehuri cehovske, umjetničke ili ideološke orijentacije. Takodjer i polisi u koje niste mogli ući bez članske iskaznice ekskluzivnog kluba, čija se godišnja članarina mjeri iznosima što ih običan gradjanin ne može zaraditi ni u dva puna radna vijeka. Ako, uz to, izuzmemo minijaturne mjehure industrijskih i turistickih zona – koji nisu ni imali vlastitog stanovništva u pravom smislu rijeci, nego tek posade sezonske radne snage – većina gradova nosila je uobičajen socijalni presjek s relativno strogim zakonodavstvom i, sukladno tome, niskim koeficijentom tolerancije na agresiju: dva do tri. Polisi s koeficijentom sedam plus dozvoljavali su, neki cak i poticali, nekontrolirano posjedovanje svih vrsta pješačkog ratnog naoružanja. Pored toga, gradjani su, prema vlastitom nahodjenju, smjeli zaustavljati sumnjive osobe. Ukoliko su to prigode zahtijevale, bila im je odobrena i uporaba sile. To je, razumije se, uskoro dovelo do stvaranja odreda smrti i do uspostave zakona linča. Neki ljudi, jednostavno, ne mogu živjeti bez neprestanih šutova adrenalina. U “dvojkama” ili “trojkama” takvim je osobama, naprosto, smrtno dosadno.

Sa stanovišta represije, sustav “kiborgizacije” i stupnjevite diferencijacije mjehura funkcionirao je odlično. Jedina pojedinost – na koju nitko nije obraćao pozornost – bila je siva armija pojedinaca… iskorijenjenih iz domova svojih najdražih, počesto bez ikakvog stvarnog razloga. Oni su nosili svoj križ, pateći u samoći izolacije. Svaki izgred u javnosti prijetio je novim, još okrutnijim izgonom. Ta armija nesretnika mogla si je dati oduška jedino izmedju četiri vlastita zida. To je redovito i činila… autodestrukcijom, teškim ovisnostima. Vlast je taj rizični, uvijek tinjajući požar gasila liberalnim sustavom medicinskog propisivanja opijata. Ipak, kad bi omamljeni zombiji počinili i najmanji prekršaj, za njih nije bilo olakotnih okolnosti. Bili su… no da.

…

“Kako, zaboga, udvostručiti dežurstva u trenutku kad je sezona godišnjih odmora pa je polovica osoblja u Ragusi, Abatiji, Parentiji ili… tko bi ga znao gdje!?” zdvojno je mrmljao Krunoslav. Bilo mu je, naime, žao prekidati ljudima godišnji odmor.

“Pa gdje baš sad ovakvo sranje! Htio sam reći, ovo izvanredno stanje”, koristio se Damir šefovim raspoloženjem, koje mu je nudilo rijetku prigodu da se iskali. Iznenada u ured uleti Koviljka, ozarena i vidno uzbudjena, mašuci po zraku svojim ljubičastim markerom: “Krunci, dušo mamina… dobit ćemo medaljicu, pravu pravcatu medaljicu!” I dok su je muškarci u čudu gledali, ona je izjurila iz prostorije brže negoli je ušla. Ukoliko je to, uopće, moguće. Koviljka je bila Krunina osobna tajnica, oniža ženica u ranim četrdesetima koju su zločesti dečki u kantini častili epitetima “sočna” ili “obdarena”. Iznimno draga i srdačna – ali duboko nesretna osoba – stoički je podnosila udarce sudbine koji su je redovito sustizali. Već prvog dana nakon Malinarevog preuzimanja dužnosti plakala mu je na prsima suzama ganuća i zahvalnosti. Bilo ga je smiješno vidjeti onako velikog i zbunjenog, nemoćno raširenih ruku – zaustavljenih u pokretu – očito nenaviknutog na ovakve izljeve osjećaja. Cijela se posada slatko smijala. Tada i više nikada. Ne da bi im se on zaprijetio ili nešto tomu slično. Jednostavno, vrlo brzo su shvatili da on nije čovjek kojemu se smijete. I točka. Koviljka je godinama bila tajnica Kruninom prethodniku. I ne samo tajnica. Taj ju je čovjek zavlačio, obećavajući joj brak i obitelj. A onda, kad je unaprijedjen, ostavio ju je bez pozdrava, izabravši za svoj novi ured novi namještaj i novu tajnicu. Jednu od onih s nogama do ramena. Koviljka je ostala sama i nezaštićena, izložena izvjesnom otkazu i neizvjesnom udesu prezrele udavače bez zaledja. Kruno ju je zadržao i nije požalio. Jest da nije imala noge do ramena, ali je znala svoj posao. I više od toga, bila je upućena u sve što se u kuci dogadjalo. Dokumenti s oznakom tajnosti za nju su bili tema svakodnevnih razgovora na kavi, u izabranom krugu kolegica. Istog popodneva voditelj Sektora ulaznog nadzora Vakuole Agrama dobio je službenu najavu za posjet Vladinog izaslanika. Čovjek neobično ugladjene vanjštine uručio mu je poziv na dodjelu državnog odličja za zasluge iskazane u vodjenju ratnih operacija.

…

Dugo se te večeri Krunoslav Malinar okretao u krevetu: “Zašto baš sad, nakon toliko godina… u jeku krize!? Nešto tu gadno smrdi! Vojnici mog ranga ne dobivaju državna odličja. Služe dok traju, a onda ih sklone u sjenu. Odlicja su rezervirana za one koji na planšetama u generalskim uredima poklane i razorene vojne jedinice jednostavno izbrišu spužvom.” Na kraju je, ipak, usnuo. “Što bude – bit će”, zaključio je – još uvijek pomalo budan – svjesni dio njegovog bića. Onaj drugi, podsvjesni, nije se s time složio, već ga je obdario uobičajenom količinom nocnih mora kojima je izložen svaki traljavo liječeni PTSP-ovac. Njegove usne još dugo su ponavljale tri riječi: “Zašto… baš… ja?”