Sedmo poglavlje

“Jeste li sigurni da će udariti upravo ovdje?” upitao je gradonačelnik Jadere. Stasit primorac – pripadnik soja liberalnih mladih menadžera – bio je toliko samouvjeren da mu nije bilo teško priznati da nešto ne zna. Uostalom, imao je pažljivo ekipirane stručne službe. Neka ljudi rade svoj posao. On je radio svoj. I radio ga je dobro. Gradonačelnica Agrama, premda u starijoj dobi, imala je sluha za nova strujanja u politici. “U ovom zvjerinjaku ne možeš opstati samo zatežući okove. Ponekad moraš otvoriti sve kaveze pa… što izmili”, govorila bi svojim skandaliziranim ministrima.

“Sve analize govore u prilog činjenici da je upravo ovo mjesto idealno za proboj. Pogledajte ona brda što se pružaju sa sjeverozapadne strane, usporedno sa žilom. Nisu ni previsoka ni preniska. Upravo po mjeri. Unutrašnje padine bogato su obrasle šumom. Odlično za prikrivanje bojne logistike”, doslovno mu je prenosila riječi svojih vojnih savjetnika. (“Zašto glumatam? Zašto nisam uvjerljiva kao on?” pitala se, ne bez trunka zavisti. Da, trunke poput balvana. “Možda moje vrijeme, ipak, prolazi.”). “Osim toga, lokacija je podjednako udaljena od Jadere koliko i od Agrama ili od Fiume. U slučaju uspješnog proboja, oni bi mogli odjednom udariti na sve tri strane!”

Stajali su na žili i promatrali zalazak sunca nad čudesno lijepim brdovitim krajolikom. Mjehurova napuhnuta trbušina poput goleme lignje se utisnula u tirkizne vode Kozjaka, propinjući svoje pipke prema vodopadima velikog Burgeta i Gradinskog jezera. Svijet je odavde izgledao znatno drugačije nego iz mjehura. Boje su bile kristalno jasne. Kao da vam je netko sklonio koprenu s očiju. Šef službe sigurnosti diskretno se nakašljao: “Gospodo, vrijeme je.” Vojnik je specijalnom alatkom zarezao žilu, dovoljno da se provuku unutra i zakorače na dizaličnu platformu koja ih je, uz zaglušan urlik hidraulike, polako i sigurno spustila na peron. Kad su pogledali iznad sebe, pukotina je već bila zatvorena. Proces samozacjeljivanja je trajao tek nekoliko sekundi. Gradonačelnik Jadere je upro prstom u plombirane prolaze za nuždu koji su spajali pojedine cijevi žile: “Koliko vidim, vi ste već započeli s dopremanjem vojne tehnike!?” “Riječani takodjer, dobro ste to zapazili”, odgovorila je. “Iskreno se nadam da ćete i vi napuniti svoju trećinu. Vrijeme nam istječe. Naši obavještajni izvori s terena govore da je jučer obavljena primopredaja iznimno vrijednih detonatora. I to upravo ovdje, u ovoj regiji.” “Gospodjo gradonačelnice, uvjerili ste me. Odmah ću potpisati parafirani ugovor o vojnoj suradnji i započeti s izvršenjem naših obveza!” (“Nije baš tako spontan kao što se pretvara. Zna on puno više nego što pokazuje”, pomislila je, ne bez olakšanja. “Ipak, rado bih ga imala u svojem timu. Pitanje je, samo… bi li i on mene!?” Zamišljajući otužne likove nekih od svojih ministara, sad je bila sigurna: vrijeme je za hitnu rekonstrukciju gradske vlade.). Dva oklopljena vlaka, praćena najstrožim mjerama sigurnosti, pojurila su prema svojim odredištima. Njihovi putnici, premda svjesni tereta odgovornosti – kao i neizvjesnosti nadolazećih dana – sanjali su neke druge snove… opčinjeni dubokim dojmovima mistike vanjskog svijeta.

Osmo poglavlje

/Osmo poglavlje je objavljeno na 66. stranici 3.broja casopisa Diskurs pa vas molim da ga odatle preuzmete i procitate/.

https://diskurs-casopis-za-kulturu-umjetnost-i-drustvene-teme-webnode.hr/arhiva/

https://drive.google.com/file/d/1Pa2ec32OQwZMfXAhCkC7pnfsp-F_PZc3/view

Deveto poglavlje

U svježem polumraku garaže Krunoslav je zakopčavao dugmad svoje kožne jakne. Nije se zurio. Jednolični pokreti su ga umirivali. Podsjećali su ga na dane službe na žili. Svakog bi se jutra, nakon rane tjelovježbe, uvodio u dnevne obveze nekom vrstom obrednog odijevanja. Tu je naviku zadržao trajno. I danas, jednako kao i u teškim danima nakon otpusta iz službe. S uzanim prostorom dopuštene udaljenosti pozorno je promotrio svog harleya, prišao mu i odlučno ga zajašio. Nagazio je pedalu upaljača. Mašina je moćno zabrundala. U malenoj, alatom prepunjenoj garaži buka je, zbog skraćene ispušne cijevi, bila nepodnošljiva. Kao da to uopće nije zamjećivao. Jedno vrijeme je osluškivao rad motora. Usredotočenost njegovog lica polako se pretvarala u grč. Obuzimala su ga sjećanja na dane nakon umirovljenja, dane samoće, praznine i beznadja. Satima bi vrludao ulicama, trazeći uvijek nove prolaze i zakutke. Sve zato da bi izbjegao sumnjičavim pogledima `savjesnih gradjana`. Poslije bi opet ležao gore, u sobi, mučen nepodnošljivom dosadom i migrenama. Upao je u stanje potpune apatije. A onda je kupio harleya. Prvo ga je samo promatrao. Zatim ga je satima rastavljao, do posljednjeg vijka. Potom ga je danima sastavljao. Na kraju je obrisao znoj s lica i pogledao svoju novu `pilu`. Nije više naličila sebi samoj. Bio je zadovoljan.

Kruno je otvorio teška garazna vrata. Snaznim pokretom bokova spustio je motor s nogara i krenuo u dan. Gust jutarnji promet nije davao nikakve naznake obaviještenosti gradjana o vitalnoj ugrozenosti u kojoj se polis nalazio. “Znaci… još nije procurilo”, pomisli. Dok je tutnjao Ulicom baruna Filipovica, zatomljen smiješak mu je ozario lice. Još kao djecarac, pitomac vojne škole, imao je ekskluzivnu mogucnost u okviru obuke promatrati dramaticne povijesne ratne snimke. U davno doba ogorcenosti i strepnje – u trenucima neocekivane odlucnosti miru obviklih gradjana – junacima dana postajali su decki s kvarta, sa svojim pivskim trbusima i pateticnim klik-klakom “kinder jaja”, prebacenim oko zamašcenog ovratnika napištrene maskirne uniforme. Ne, Krunoslav se nije optuzivao. Vec stoput se uvjerio u to da se pri najtezim tragedijama, kao u inat uzasu, pojavljuju komicne ili groteskne situacije. Toliko smiješne da ljudi, unatoc svoj patnji oko sebe, prasnu u smijeh. Nije to nikakav grc muskulature. To je, naprosto, smijeh. Komicna situacija kod normalnog covjeka izaziva smijeh… i to je sve. Tek naknadno prorade moralne kocnice nametnute socijalnim krocenjem zvanim odgoj, nicim drugim do okrutnim drilom prilagodjavanja jedinke ustanovljenim oblicima ponašanja zajednice. Krunoslav se poprilicno odmaknuo od konvencionalnosti. Sasvim razumljivo, u ratnim uvjetima ljudi naviknu reagirati iskonski. Nema tu prostora za glumatanje. Prije ili kasnije (cešce prije) svatko pokaze svoje pravo lice. Zato se ratnici teško snalaze u civilstvu. Ili se, mozda, civili teško snalaze s ratnicima!? Tko bi znao, što dolazi prije.

Pustili su ga da satima ceka na prijam. Listao je tisucu puta izlistane casopise i, zacudjen tematikom, po tko zna koji put zakljucio: “Svaka roba nadje svoga kupca.” Onda ga je sekretarica pozvala: “Gospodine Malinaru, ocekuju vas!” “Ah, to je, dakle, nas Krunoslav Malinar… ha, ha ha”, ishitreno se smijao glavni tajnik. “Dobro nam došli! Vi, sigurno, poznajete kapetana Ferketica”, odmah je Brstina prešao na stvar. “Znate li da doticni gospodin ilegalno šverca oruzje u vanjski svijet!? Sumnja se, takodjer, da svoj rastrošni zivot financira odavanjem vojnih tajni. Vas dvojica ste bili vrlo bliski, tamo… na zili. Vi, zasigurno, znate nešto više o tome”, nastavljao je Brstina, ne dajuci posjetitelju priliku da se snadje. “Znate li da je nedavno ozenio vrlo mladu zenu? Prestar je da joj bude i otac. Iz sumnjive obitelji. Navodno su povezani s organiziranim kriminalom!”

“Kakve su to budalaštine?” provalilo je iz Krunoslava. “I što je, uopće, ovo… nekakvo isljedjivanje?! Jesam li ja i formalno osumnjićen ili, tek, lovite naslijepo?” “Ma, nikako, gospodine Malinaru! Ovo je samo prijateljski razgovor”, umirivao ga je tajnik. “Slušajte me, gospodine prijatelju… reci ću vam sve što znam o kapetanu Ferketiću. On je odličan vojnik i častan čovjek. To je sve što ja znam o njemu. Ukoliko nemate ništa više za mene, ja bih pošao”, već prilično smiren ironizirao je Krunoslav. Stojeći prekriženih ruku, gotovo neprimjetan, Milan je pratio razvoj dogadjaja. Kad je zamijetio nekontrolirano trzanje šefovog desnog kapka, znao je da je gost pretjerao. Sujetni dužnosnik Ministarstva dosegnuo je gornju granicu tolerancije na bilo čiju drskost. Od ovog trenutka postajao je smrtonosan. “Još uvijek ste u kontaktu, zar ne?” naizgled usput je primijetio Brstina. “Ukoliko biste suradjivali…” Ove riječi Krunoslav više nije mogao čuti. Ljutit i uvrijedjen, već je bio izjurio iz ureda. Jednako tako nije čuo ni rijeci: “Milane, pobrini se za gospodina.” Njemu to nije trebalo dvaput reći. “Razumijem, gospodine glavni tajniče!”

“To ne može biti”, razmišljao je Krunoslav. “Negdje na svijetu još mora postojati poštenje.” Prolazeći kroz hodnike uočio je diskretne promjene položaja nadzornih kamera. “Standarni postupak nadzora kretanja vanjskih posjetitelja”, pomislio je. Ali postupak nije bio, baš sasvim, standardan. U to se uvjerio čim je motorom krenuo uskim zavojitim izlazom iz hodnika podzemnih garaža. Jedva je izbjegao nalet crne limuzine zatamnjenih stakala što ga je, uz škripu kočnica, pokušavala sustići. Poput ispaljenog metka, izjurio je na ulicu, izazivajući proteste vozača koje je svojom nenadanom pojavom ugrozio. Vozio je slalom medju gusto naguranim vozilima, pokušavajući samog sebe uvjeriti da je izbjegao potjeri. Uistinu, limuzina mu se više nije pojavljivala u retrovizorima. Tek što je odahnuo, kad ga je iz sporedne ulice okrznuo siv terenac, gotovo ga oborivši na asfalt. Dok se borio da ukroti motor i zadrži ga u ravnini pravca kretanja (nakon prenaglog mijenjanja smjera prednji mu je kotač izvodio uobičajene oscilacije) krajičkom oka je u lijevom retrovizoru ugledao far crne limuzine koja ga je, stvorivši se niotkuda, opet pokušavala sustići. Ukrotivši kretanje motora, rizičnim je manevrom – izmedju usko posijanih branki zaštitnih ograda – sišao s glavne ceste i uputio se kolnim prilazom u smjeru parkirališta obližnje robne kuće. Ipak, to nije zbunilo progonitelje. Neki od njih – očekujuci, očito, i tu mogućnost – već su na ranijem križanju dzipom skrenuli prema istom izlazu. “Sad te imamo”, pomislili su… upravo u trenutku kad im se Krunoslav izgubio iz vida. Jednostavno je išceznuo. Ne samo da im je nestao iz vida, nego ga više nisu mogli locirati ni na zaslonima kamera sustava gradskog nadzora. Još su jedno vrijeme patrolirali područjem, a zatim su odustali.

Taj napušteni suhi dok Malinar je otkrio u trenucima krize, za svojih beskrajnih šetnji uz Jarunsko jezero. Jedanput je u njemu čak i prespavao. Očito da je nekada pripadao privatnoj tvrtci koja je, u medjuvremenu, propala. Tijekom višegodišnjeg sudskog spora država nije imala ovlasti, formalnopravno još uvijek privatni prostor, opremiti nadzornim kamerama. Potom su akti završili u ladicama birokracije. Tako je nastala ova sasvim jedinstvena gradska oaza koju nije koristio ama baš nitko. I, što je još važnije, nitko toga uopće nije bio svjestan. Znajući da ga u nadolazećem razdoblju očekuju enormni napori, Krunoslav je odmah zaspao. Istreniran dugogodišnjim izlaganjima životnoj opasnosti, njegov je organizam naučio ekonomično kontrolirati učinke adrenalina i koristiti svaki poklonjeni trenutak za prikupljanje snage. Kad se smračilo, pazljivo je zakoračio poznatim koridorom, prilazeći stražnjem, kolnom ulazu robne kuće. Golema hala je bila zakrčena dostavnim kamionima i velikim brojem radnika koji su viljuškarima razvozili pristiglu robu. Skinuvši s obližnje vješalice šiltericu s oznakom tvrtke, Kruno je teškim, pomalo mehaničkim korakom fizičkog radnika koji je pri kraju svog osmosatnog rada, krenuo prema ulazu u svlačionice. Nitko se na njega nije osvrtao. Svima je bilo dosta, još jednog u nizu, napornog radnog dana. Tako je, neometan, kroz ulaz za zaposlenike ušao u prostor trgovine. Kupio je integralno pecivo, bananu i šešir široka oboda. Na blagajni je platio novcem, a ne karticom trgovine, što ju je trgovkinja – ljubazno, ali bez pretjeranog entuzijazma – automatski zatražila. Čvrsto je navukao šešir na čelo i izašao u noć. Znao je što ne smije, ali… nije preostajalo gotovo ništa što je smio učiniti. Odlučno je koračao polumračnom ulicom, hineći osobu s jasnim odredištem. Usput je grozničavo razmišljao: “Kući, naravno, ne smijem. Telefonirati nikome ne smijem. Bankomate koristiti ne smijem, kao ni karticu za javni prijevoz.” Stiskao je u džepu preostali novac. “Moram izbjegavati sva osvijetljena javna mjesta. Jednako tako, ne smijem riskirati ni s opskurnim rupama. Ti brlozi uvijek vrve špiclovima.” Daleko, na kraju ulice, svijetlila se sportska arena. Odlučio je. Tamo će okušati sreću. Kupio je skupu ulaznicu od preprodavača – koji je, trljajući ruke, odšetao – umiješao se u rijeku ulaznika i zauzeo svoje mjesto, visoko na tribini. Bio je to turnir u malom nogometu. Gostovala je momčad iz Spalata. Kad se osvrnuo, Krunoslav je shvatio zašto je preprodavač karata bio toliko zadovoljan. Sjedio je u okruženju navijača protivničke momčadi. Skupina divovskih Dalmatinaca, opakog izgleda – kiborgiranih na devetku – zasad je šutjela, procjenjujući svoje izglede u izvjesnom srazu s armijom navijača domaće momčadi koji su zauzeli susjednu tribinu, zdesna i straga. Zavaljen u sjedalici, Malinar se opustio i polako žvakao svoje pecivo. Zmirec

Žmireći, pod šeširom duboko navučenim preko očiju, izgubio se u mislima i zaboravio gdje se nalazi. Odjednom ga je netko grubo mlatnuo u rebra. Odskočio je, a šešir mu je pao na pod i daleko se otkotrljao. “Kol`ko još?” upitao ga je najdublji bas što ga je ikad čuo. “Čega? odgovorio je neodredjeno, protupitanjem. “Pa do početka”, nastavio je čovjek sa susjedne sjedalice, u potpunosti pojedene glomaznošću njegovog tijela. “Valjda će skoro”, odgovori Kruno, sad već sasvim pribran. Netko mu je, u medjuvremenu, straga nataknuo šešir na glavu, uz ispriku: “Skužajte… šjore!”

Igrači su izašli na teren i utakmica je započela. Na svojim prsima momčadi su isticale stilizirane likove idola, fetiša ili totema – zaštitnika pojedinih polisa. Navijači su, sukladno tome, meketali  ili revali. Od prvih dana, odmah nakon formiranja mjehura, ljudi su na periferijama gradova – tamo gdje je kora bila pretanka da izdrži teret gradjevina – obradjivali površine agrarno kultiviranog tla. Na tim “poljima” uzgajali su razlicite biljne i zivotinjske vrste. Prije svega, prostrani gradski prstenovi su postajali zitnice. Staklenički uvjeti mjehura, s uvijek istom temperaturom i vlaznošcu, omogućivali su kontinuirane žetve tijekom čitave godine. Tlo se, iz sloja sirupaste baze, samo od sebe neprekidno gnojilo i natapalo. Izmedju ratarskih kultura izgradjivane su farme na kojima su uzgajane domaće životinje. Zahvaljujući svemu tome prehrana grada je bila kvalitetna i obilna. Problem su predstavljali izvori energije. Pokušaji da se kreiraju manji mjehuri, specijalizirani za crpljenje nafte iz dubinskih nalazišta brzo su napušteni. Rezultati su bili nedostatni, a investicijski troškovi preveliki. Nafta je sad uglavnom dobavljana vlakovima-cisternama kroz žile, iz dalekih podmorskih crpilišta. Manji dio, znatno skupljeg bio-goriva nabavljan je iz specijaliziranih mjehura-tvornica koje su preradjivale ugljen u naftu. Veliki agregati su pretvarali fosilna goriva u električnu struju, što ju je činilo iznimno skupim proizvodom. No budući da je ta energija bila korištena samo za javnu i privatnu rasvjetu, elektroniku i kućanske aparate, ti su troškovi, ipak, bili podnošljivi. Pored farmi i polja, na strogo odredjenim područjima prstenova formirani su rezervati prirode, u kojima su udomljene tisuće vrsta nekloniranih divljih životinja, kao i očuvani primjerci samoniklog bilja. Svaki je polis izabrao svoje. Već tijekom prvih stotinjak godina nakon stanjivanja ozonskog sloja mnoge su vrste u vanjskom svijetu izumrle. Unatoč tome što se atmosfera – uskoro nakon toga – ponovno stabilizirala, nepopravljiva šteta je bila počinjena. Zahvaljujući zoološkim rezervatima i parkovima prirode, u mjehurima je većina izvorne flore i faune  makar simbolično bila očuvana. Odvojeni od naselja visokim ogradama, ti su prostori postali metom izletnika. U cijelu priču umiješali su se financijski interesi u vidu besplatnih propagandnih degustacija i kretenskih nagradnih igara. Zatim su se pojavile različite eko-grupe da bi, na kraju, oduševljeni pobornici pojedinih životinjskih i biljnih vrsta formirali kultove i izgradili hramove.

Domaći su nogometaši, u čast jednoj od obožavanih vrsta, na svojoj sportskoj opremi istaknuli ovna, dok su se njihovi protivnici iz Spalata dičili tovarom, odnosno sivim magaretom. Iznerviran dnevnim dogadjajima, Kruno se nije mogao usredotočiti na tijek zbivanja na sportskom terenu. Sudeći po zaglušnim žvizducima koji su tresli dvoranu, kao i po oduševljenim urlicima u bliskom okruženju, stvari se po domacina nisu povoljno razvijale. Za njega, u sadašnjem društvu, to je značilo programiranu nevolju. Uljuljan u misli, Kruno nije primijetio raspršenu skupinu gledatelja koji su se strateški rasporedjivali, zauzimajući prazna mjesta na tribini. Kad je shvatio da su ga okružili, već je bilo kasno za ma i kakav pokušaj bijega. Djelatnici gradske sigurnosti krenuli su ga pokupiti, savršeno sigurni u uspjeh operacije. Istog trena dogodilo se nešto što nitko nije mogao predvidjeti. Misleći da protivnički navijači pokušavaju ugrabiti jednog od njihovih kolega, Splićani su svojim divovskim tijelima stvorili neprobojan zid. Došlo je do naguravanja, što su domaći navijači jedva dočekali da bi pojurili na neprijatelja, glasno mekećući. Nitko, medjutim, nije zapazio da je igrač domaće momčadi u medjuvremenu postigao izjednačujuci zgoditak i sad je zacudjen stajao, ocekujuci pljesak… koji je izostao. Nogomet, izgleda, nikoga više nije zanimao. Cak su i TV kamere bile preusmjeren prema poprištu mnogo zanimljivijeg zbivanja. Nastala je kaotična makljaža u kojoj je najlošije prošao jedan djelatnik sluzbe sigurnosti. U sveopćem metežu domaći ga je navijač nehotice gurnuo prema strmom stubištu ulaza na tribinu. Nesretni je mladić na trenutak balansirao na metalnoj štangi ograde da bi se zatim, uz jeziv urlik, strmoglavio u dubinu. Strasti su se odmah nakon toga utišale, ali jadniku nije bilo spasa.

Vec puno ranije Krunoslav je, iskoristivši gužvu, napustio dvoranu, trčeći u pravcu periferije. Daleko iza sebe čuo je korake progonitelja. Kad je došao do ograde gradskog parka prirode, znao je da nema izbora. Morao je unutra. Za dobrog poznavatelja sigurnosnih sustava to i nije bila nesavladiva prepreka. Veći problem mogao se nalaziti tamo… iza ograde. Trčeći uz betonski zid nadogradjen žicom pod visokim naponom, tražio je pukotinu u sustavu. Pronašao ju je u vidu traljavo zaklopljenih vratašaca kutije električnog sklopa. Nisu ih redovito održavali, znajući da bi samo budala mogla pokušati provaliti u vrt. Malenim nožem odvalio je oštećeni poklopac pa kontaktom metala izazvao kratki spoj. Jedvačujan šum u žicama potvrdio je uspjeh njegove akcije. Popeo se na vrh zida i preskočio žičanu ogradu. Dugo je padao, a onda padobranski doskočio, amortizirajući udarac. Ipak, dobro se ugruvao. Oslušnuo je tišinu oko sebe. Čuli su se tek udaljeni uzvici progonitelja koji su postajali sve glasniji. Nije mogao proniknuti kroz posvemašnju tminu što ga je sablasno okruživala. Iz niskog stava potrčao je pretpostavljenim smjerom ruba mjehura. Nije zastajkivao u trku, nije se ni na trenutak osvrnuo. Oblijevao ga je hladan znoj. Nešto je zašumjelo zdesna. Moglo je biti bilo što. Nije želio pretpostaviti. Samo je trčao, gonjen iskonskim strahom… strahom za goli život. S pravom.