Postupno su se budili, izvaljeni u snježno bijelu posteljinu sterilnih kreveta svježe bolničke sobe. “Živa sam”, zastenjala je Morina. Začuđeno je gledala svoje gole, modricama prekrivene ruke. Stručno postavljeni zavoji i flasteri prekrivali su sanirane rane. Ipak, boljelo je. Jaučući i stenjući, svih četvoro se počelo, manje ili više uspješno, pridizati na krevetna uzglavlja. “Poštovani ulaznici”, iz prikrivenog zvučnika je odjeknuo uljudan, službenim tonom obojen glas neodređena spola. “Dobro došli u polis Spalato…

Na Bolničkom odjelu Prijamnog ureda Vakuole proveli ste ukupno 35 sati i 42 minute… Vaše ukupno zdravstveno stanje je zadovoljavajuće…. Molimo vas, obavite jutarnju toaletu u sanitarnom čvoru, a zatim objedujte servirani doručak.” Iz nevidljivih pretinaca u zidu izniknule su prostrane ladice iz kojih se sobom raširio zamaman miris svježe pečenih kroasana i vruće bijele kave. “Svoju obuću, odjeću i ostalu imovinu pronaći ćete u plakarima bolničke sobe. Svatko od vas zadužit će i obavezno osobno naoružanje… Točno u 8 sati i 30 munuta odblokirat će se izlazna vrata… Želimo vam ugodan dan.” Zapištao je automat poruke. Na svim krevetnim zaslonima zatitrale su riječi: “Za ponovno emitiranje teksta obavijesti molimo, pritisnite tipku rewind.”

Dvadeset treće poglavlje

Na izlazu iz betonskog koridora dočekala ih je veduta sanjivog, netom probuđenog grada. Autobusi javnog prijevoza nervozno su posrtali, krcati svakodnevnim posjetiteljima. Dostavni kamioneti, zaustavljeni na pokrajnjim trakovima prometnica sa četiri upaljena žmigavca, stvarali su dodatni kaos u gustoj prometnoj špici. Prostrani plato raskrižja na koji su izašli bio je u potpunosti “prekriven” mrežom kamera gradskog nadzora. Malo dalje, već na susjednom uglu, stajale su grupice ljudi naglašeno nehajnog ponašanja i zapuštena izgleda. Dežurne patrole javne ophodnje sumnjičavo su ih promatrale. Oni su im uzvraćali drskim pogledima i podsmješljivim međusobnim primjedbama. “Neki ovdje znaju, gdje se pojavljuju neiskusni ulaznici”, zabrinuto je zaključio Krunoslav. “Krenut ćemo najprometnijom ulicom do prvog pristojnog hotela. Važno je da se što prije maknemo s ulice.” Stišćući se za ruke, kretali su se kroz uličnu vrevu, držeći na oku potencijalno opasne prolaznike. Daleko na kraju ulice ugledali su “cimer” hotela. Repovi zapuštenih sumnjivaca brzo su ih sustizali. Kad je družina skrenula u predvorje hotela, klošari su se prvo okupili na kratak dogovor, a potom su se razišli. Dvojica su ostala stražariti, naizgled nezainteresirano šetajući okolicom hotela. Sljedeće dane prognanici su proveli u strepnji, zabarikadirani u hotelskim sobama. Premda je hotel djelovao solidno, Malinar se nije mogao prepustiti prividnom osjećaju sigurnosti. Najviše ga je brinulo Morinino stanje. Salijetali su je učestali naleti nesavladive tuge. Bez prekida je neutješno plakala. U rijetkim trenucima prisebnosti tupo je buljila u zid, izbjegavajući bilo čije društvo. “Ne možemo vječito ostati zarobljeni u ovom svratištu”, zabrinuto je Krunoslav priopćio Koviljki i Damiru. “Prije ili kasnije morat ćemo se suočiti s ovim okrutnim gradom.” U najžešćem jeku radnog dana naručili su taksi i uputili se u biro za nezaposlene osobe. Dežurni klošar je potrčao za njima, nastojeći zapamtiti broj taksija, a onda je zaostao u pješačkoj vrevi. Čitav dan proveli su čekajući u redovima, ispunjavajući gomile obrazaca. Za Morininu vrstu bolesti svaki je – pa čak i ovako besmislen vid aktivnosti – bio odlična terapija. Napadi plača su se prorijedili. Činilo se da se osjeća bolje. Pri povratku, zaustavili su taksi na ulici. Uskoro je Krunoslav sa strepnjom primijetio da put kojim su krenuli ne vodi željenom odredištu. Izvukao je iz džepa pištolj i uperio ga vozaču u sljepoočnicu. Ovaj se samo prezirno nacerio i odsjekao: “Malo ćete pročakulat s mojim šefovima.” U mračnoj prostoriji – sjedeći za masivnim drvenim stolom, zaslijepljen u oči uperenom žaruljom – Krunoslav je uporno odbijao surađivati. Sve ga je ovo tako glupavo podsjećalo na scene iz prastarih gangsterskih filmova. “Obratite se Uredu za nezaposlene. Sve sam to njima upravo vrlo opširno obrazložio”, cinično je izazivao. Odnekud slijeva, iz mraka, doletjela je žestoka šamarčina. Ispljunuvši krv, Krunoslav je nastavio. “Ako samo dirnete moje cure, naći ću vas i na dnu pakla!” Sad ga je dokačilo zdesna, samo znatno snažnije. “Baš si mi u situaciji da pritiš… bleferu lažljivi!” javio se miran glas odnekud iza užarene svjetiljke. “Nisu nam interesantni… rišite jin se.” Dvije čvrste ruke podignule su Krunoslava sa stolca i gotovo ga ponijele polumrakom koridora. Nekoliko sjena im je dolazilo u susret. Jedan od njih je pograbio Malinara za kosu, podigao mu lice prema svjetlu i pozorno mu se zagledao u oci. “Šjor Cice… ovo nam pajde iz Agrama.” Već sutradan svih četvoro su dobili službene pozive iz Ureda za nezaposlene osobe. Ponuđeni su im poslovi u Vakuoli Spalata. Kao u svim mafiokracijama s tek ovlašnim preljevom poluprozirne demokratske cakline, bossovi podzemlja su izdavali naređenja marionetskim obnašateljima prividne vlasti. Šjor Cice je trebao sposobnog i pouzdanog eksponenta na mjestu upravitelja Ulazno-izlazne Vakuole polisa. Bilo je očito da ga je upravo pronašao.

Dvadeset četvrto poglavlje

Nakon tragedije Jadere sve su vodeće novine diljem Hrvatske Konfederacije tjednima na prvim stranicama donosile pojedinosti tužnog događaja: “Stotine tisuća ljudi na najokrutniji su način izgubili živote u gorućem gradu. Mnogi su stradali u vlakovima, putujući kroz cijevi požarom razorenih žila. Nekolicina, koja se dokopala lažne sigurnosti vanjskog svijeta, postala je žrtvom hordi mržnjom izluđenih insektoida i ostalih neopisivih nemani.” Poneki radikalni listovi slavodobitno su se raspisali o zasluženoj kazni koja je sustigla poklonike “zlatnog teleta”. Njihove ideološke središnjice ipak su se ogradile od tako nekorektnog kršenja pijeteta u odnosu prema ožalošćenim članovima obitelji stradalih, kao i prema svim suosjećajućim hrvatskim građanima. Pozornost žutog tiska bila je preplavljena pojedinostima postupka saniranja umrlog polisa. Dominirali su jednako nekorektni , senzacionalistički naslovi: “Svako mrtvo tijelo neugodno miriše. Možete li zamisliti kako zaudara lješina veličine grada? Čak i ako je to omanji grad!” Sukladno usvojenoj proceduri, na poprište je upućen specijalni konfederalni mjehur-tegljač koji će, u najkraćem mogućem roku, otegliti mrtvo tijelo do nekoliko kilometara udaljene obale. Tamo će strvina biti prepuštena neutaživoj gladi podmorskog svijeta.

…

Život je polako ulazio u kolotečinu. Sad već udomaćeni u polisu, prognanici su zakupili kućice u nizu, kako bi se i nakon posla mogli sastajati i zajedno provoditi vrijeme. U kantini Vakuole svi su bili uvjereni da su Koviljka i Krunoslav iskusni bračni par s dvoje poodrasle djece. Unatoč upornim pokušajima da razuvjere svoje kolegice i kolege, nisu u tome uspijevali. Ovi su željeli da bude tako… i gotovo. Morina se, naizgled, oporavila od bolnog gubitka. Na audiciji za starlete dobila je posao u show-programu malene privatne televizije pa je uskoro preselila u udaljenu gradsku četvrt. Sve rjeđe se pojavljivala na zajedničkim domjencima. Ma što to bilo, što ju je podsjećalo na Marija, za nju je još uvijek bilo suviše bolno. Jednog dana iz Agrama je na ime Krunoslava Malinara stigla službena Vladina depeša.

“Prizivni sud polisa Agram nakon provedenog drugostupanjskog postupka donosi sljedeću presudu: Ukida se prvostupanjska presuda za udruživanje u urotničku skupinu s ciljem podrivanja sigurnosti Polisa. Obrazloženje: Nakon što je pronađen stvarni počinitelj inkriminiranih radnji – koje su bile pogrešno pripisane ovdje okrivljenom – K. Malinar se u potpunosti razrješuje krivnje po navedenoj optužbi. Sukladno ovoj odluci g. Malinar može u zakonskom roku podnijeti zahtjev za povrat svih prvotnom presudom izgubljenih građanskih prava u polisu Agram. Nadalje, ovdje okrivljeni K.M. se razrješuje krivnje za sudjelovanje u nesretnom slučaju pri kojem je život izgubio državni službenik G.P. Obrazloženje: Obitelj oštećenog u navedenom pravnom slučaju protiv okrivljenog nije podnijela sudsku tužbu. Obavijest o pravnom lijeku: Presuda Prizivnog suda  je konačna, bez mogućnosti žalbe. Ukoliko ponovno stekne izgubljena građanska prava, gore navedeni K.M. je dužan odmah se javiti Prekršajnom sudu polisa Agram radi određivanja novčane kazne za počinjene prekršaje, kako slijedi: nepoštivanje prometne signalizacije, ometanje tuđeg posjeda i ometanje organa vlasti u izvršenju službenih radnji.”  Krunoslav je dopustio da mu list papira isklizne kroz prste na stol. Jedno vrijeme je duboko razmišljao. Ponovno je podignuo tekst presude. Čvrsto ga je zgužvao, a zatim, uz gorak osmijeh, bacio u koš. Tek tada je primijetio da je u privitku, slijepljen i nepročitan, ostao ružičast list. Razmotao je zgužvani papir i zagladio ga rubom šake. Obavještavali su ga da je odlikovan visokim odličjem za zasluge u obrani Polisa te ga pozivaju na dodjelu… Krunoslav Malinar se više nije smiješio.

Dvadeset peto poglavlje

Mjeseci su jednolično prolazili, a zatim i čitava godina. Morina je, u međuvremenu, od položaja ukrasne starlete dogurala do pozicije urednice programa na glavnoj televiziji polisa. Kad bi joj to obaveze dopuštale, provodila je vrijeme sa starim prijateljima. Damir je, uz rad, upisao studij informatike. Šef katedre je odmah uočio mladićev iznimni talent pa ga je već nakon prvog semestra instalirao na mjesto asistenta-pripravnika. Stidljivo se, tu i tamo, spominjala i neka studentica Liza. No kad bi ga Koviljka malo žešće pritisnula da im objasni što je tu po srijedi, Damir bi utekao, crveneći se poput jabuke. Pred samu godišnjicu puta u progonstvo Krunoslav je primio pozdravno pismo obitelji Labudović, uz najavu poslovnog posjeta Spalatu. Sa zadovoljstvom ih je pozvao na ručak. Zajedno s Koviljkom ih je dočekao na kolodvoru. Dok su na putu kući u automobilu čekali automatsko otvaranje kolnog ulaza, Ema je primijetila: “Tu se motaju neke sumnjive protuhe.” “Ma ne”, nasmijao se Krunoslav. “To je moja tjelesna zaštita. Dečki ne izgledaju naročito uvjerljivo, ali su učinkoviti. Uvjerio sam se u to na vlastitoj koži.” Zajedno su proveli vikend, roštiljajući i plandujući u dvorišnoj bašči. Mariofil im je, odmah po dolasku, poklonio ukoričen primjerak svoje magistarske radnje “Novi kut gledanja na De Saussireove dihotomije“, s rukom upisanom posvetom: “Mojim dragim prijateljima, s kojima sam se upoznao u nebrojenim vrstama velikih nevolja…. Sa zahvalnošću, Mario.” “Dobio je mjesto izvanrednog predavača na Odsjeku za lingvistiku Sveučilišta pa sad ima više vremena za rad… i za djecu”, ponosno je prokomentirala Ema. Za to vrijeme Fran i Marina su neumorno jurišali travnatim dvorištem, pentrajući se usput po granama ukrasnih platana. Mariofil ih je promatrao s neskrivenim ponosom, svojstvenim samo  zaljubljenom roditelju. Morina se telegramom ispričala što, zbog neodgodivih obaveza, neće moći sudjelovati u druženju. Pred sam odlazak Ema je nasamo uhvatila Krunoslava: “Jeste li ikad razmišljali o povratku u Agram? Tamo se stanje značajno promijenilo. Brstina više nije glavni tajnik. Mnogi drugi nesposobnjakovići također su odletjeli. Gradonačelnica mi je ponudila čelno mjesto u Ministarstvu obrane. Trebala bih sposobnu i povjerljivu osobu za poziciju glavnog inspektora vojske. Znam da ste duboko povrijeđeni. Ne morate odmah odgovoriti. Obećajte mi, samo, da ćete razmotriti moju ponudu.” “Razmislit ću”, preko volje je odgovorio Krunoslav. Damir, Koviljka i Krunoslav još dugo su mahali visoko uzdignutim rupčićima i onda kad je vlak već davno nestao u tamnoj cijevi žile. Nisu ni primijetili da ih – stojeći u ostakljenoj čekaonici prvog razreda – promatra žena, rupcem umotane bujne kose. Na okamenjenom licu nije bilo suza.

Dvadeset šesto poglavlje

Neke od naznaka promjena u polisu bile su primjetne već potkraj ljeta. Bez ikakvog vidljivog razloga ljudi su se počeli okupljati u skupine. Prostori vjerskih ustanova postali su premaleni da udovolje narastajućim potrebama. Kao da su stanovnici osjetili neodoljivu potrebu za zaštitom. Od čega!? To ni oni sami nisu sebi mogli objasniti. Nekim čulom, kojeg uopće nisu bili svjesni, naslutili su prijetnju. A onda je, relativno naglo, eskaliralo. Dnevna svjetlost u Spalatu svakim je danom bivala sve slabija. Nebo je poprimilo neprozirnu mliječnu boju, ponegdje prošaranu “munjama” crvenih žilica. Zapanjeni neočekivanim promjenama, stanovnici su svoje zabrinute poglede sve češce upirali u “mramornu” visinu. Na središtima trgova i parkova manični su propovjednici krezubim ustima izricali apokaliptične prijetnje: “Kradete, varate i opijate se… Ne brinete se za svoje potomstvo niti za stare, bolesne i nemoćne! Došao je Dan konačnog suda. Iskreno se pokajte i slijedite me… Izađite sa mnom van… napolje iz ovog legla grijeha… van iz Sodome i Gomore! Pokajte se, dok još nije prekasno!” Postalo je gotovo nemoguće odžzati privid koliko-toliko normalnog života u polisu. Još teže je bilo zadržati građanski red i mir. Znanstvenici su odmah pogodili o kakvoj je pojavi riječ. Započeo je proces mitoze. Ne događa se to prvi put u dugoj povijesti mjehura. Premda se klonirani organizmi, u pravilu, ne mogu spontano i samostalno razmnažati, ponekad se dogodi iznimka. Pojedini stručni autoriteti iznijeli su mišljenje kako je ovaj, ipak sasvim izniman slučaj, bio potaknut snažnim hormonskim udarom što ga je umiruća ameba Jadere u svom samrtničkom grču kroz žilu injektirala u mjehur Spalata. Drugi su, opet, osporavali ova stajališta, posprdno ih nazivajući znanstvenim šarlatanstvom. Bilo ovako ili onako, za stanovnike polisa to nije bilo ni od kakvog značaja. Ono što jest bilo krucijalno vazno – a što se nitko od politicara nije usudio javno priznati – bila je neosporna činjenica da niti jedan jedini slučaj mitoze mjehura nikad u povijesti nije završio uspješno. Sudbina polisa i njegovih građana bila je okrutno izvjesna. Mjehur će umrijeti. Trebalo je, dakle, najhitnije pristupiti evakuaciji Spalata, kako se ne bi ponovila još tako svježa tragedija Jadere. Vlasti su odmah stupile u tajne pregovore sa svim polisima Konfederacije, pozivajući se na prijetnju humanitarne katastrofe neviđenih razmjera. Ipak je Jadera, u usporedbi sa Spalatom, bila tek dječja igraonica. Polako su pristizale ponude za prihvat. Započela je diskretna evakuacija grada. Svakom iole upućenijem građaninu bilo je jasno da čitav proces teče suviše sporo. Na većini zgrada počele su se uočavati pukotine koje su se svakim danom sve više produbljivale. Od periferije prema centru, u koncentričnim krugovima, pojavljivalo se sve više urušenih kuća. Veći neboderi su, jednostavno, propali kroz istanjenu koru tla. Cijevi “podzemne” željeznice napunile su se vodom i tirkiznim sirupom, čime su postale sasvim neupotrebljive za promet. Gradskim ulicama je zabrujao neprekidan zuj sićušnih, stanovnicima nepoznatih bića. Svakim danom ti su nezvani gosti postajali sve veći i agresivniji. Kroz mliječno mramorno nebo – od krajnjeg jugoistoka prema zenitu – napredovala je, isprva tanka, a zatim sve šira svijetloplava traka. Snimajući za svoju televizijsku kuću dokumentarni materijal namijenjen međugradskoj razmjeni, Morina je – zajedno sa svojim iskusnim snimateljem – pažljivo vozila kroz “minsko polje” otvorenih, potencijalno smrtonosnih provalija kojima je obilovala jedna od sad već teško prepoznatljivih gradskih prometnica. Iz kabine kamioneta vidjela je užasnute ljude gdje, bjezeći i panično mašući rukama, nastoje umaknuti rojevima poput šake velikih insekata. “Kako to da nas vani nisu napadali”, u čudu se zapitala, a onda shvatila: “Oni se vani skrivaju od svojih većih prirodnih neprijatelja, a ovamo ne može ući ništa veće od šake. Kad bude moglo – a to će biti vrlo uskoro – nećemo se više moći od njih obraniti. “Ovaj dio smo odradili”, obratila se snimatelju. “Idemo sad u Vakuolu, snimiti prizore evakuacije.” “Nadam se da cemo, usput, uspjeti iskamciti i sluzbenu izjavu nekog od odgovornih”, sumnjičavo je glavom zavrtio snimatelj. Kad su stigli u Ulazni sektor Vakuole, ovaj je, razumije se, zjapio posve prazan. Snimili su nesvakodnevni prizor koji je, sam po sebi, puno govorio o stanju u kojem se polis nalazio. Krenuli su dalje. “Krunoslav je u Izlaznom sektoru. Tamo je posve zakrčeno!” vikala im  je već iz predvorja Koviljka. “Mi im odavde pružamo informatičku podršku jer cijeli sustav pada!” dometnuo je Damir, ne skidajući prste s tipkovnice. Istog trenutka ujurio je Krunoslav, usplahireno vičući: “Stijenke temelja Vakuole se urušavaju! Brzo za mnom na helidrom!”

Vakuola je, poput mjehurića, genetskim putom bila zaustavljena u početnoj fazi “izlaska” iz tijela amebe otprilike na razini kore -tla polisa – donjom kalotom uronjena u tirkizni sirup. To je, ujedno, bila i jedina mogućnost da se membrana prevari te da se kroz nju provuce cijev žile. U svakom drugom slučaju pseudopodiji bi uništili strano tijelo, nastojeći zaštiti organizam mjehura….

Stigli su, samo, istrčati iz drhteće divovske kugle i ujuriti u, za polazak već spreman, oklopljeni helikopter oružanih snaga polisa. Dok su polijetali prema plavom traku koji je, na svojem putu prema sjeverozapadu, već potpuno podijelio “mramorno” nebo, imali su osjećaj da se prenaglo uzdižu. Uistinu, platforma helidroma rušila se približno jednakom brzinom prema kori umirućeg grada. Unutrašnja cijev prilaza Vakuoli, zajedno s rampom kolodvora, otpojila se pa je aluminjiem optocena kugla izgubila uporište. Nakrećući se, vlastitom je stjenkom presjekla izlaz žile. Vlakovi koji su tog trena izlazili iz polisa poispadali su u ambis podnožja mjehura. Premda u agoniji umiranja, pseudopodiji su i dalje obavljali svoju organsku funkciju. Nije bilo važno to što je tjelesina rascijepljene amebe propuštala vodu, u doslovnom i prenesenom značenju, po svim svojim šavovia. Nesretnike koji su poispadali iz vlakova membrana je usisala odmah. Po one koji su, divnim čudom, preživjeli u smrvljenoj ljušturi vagona ispružila je najfinije pipke. Osjećajući da je pomicanjem kugle sigurnost vanjske neprobojnosti mjehura na toj lokaciji ugrožena, membrana je čvrsto stegnula svoj sfinkter, uzrokujući trenutnu eksploziju Vakuole. Iz visoko uzdignutog helikoptera lijepo se mogao vidjeti fascinantni “vatromet”. Izgledalo je nalik usporenom snimku trenutka u kojem, s novogodišnje jelke otkvačena, ukrasna srebrna kugla dodiruje površinu parketa. Ptičja perspektiva je bjeguncima omogućila uočavanje svih pojedinosti procesa koji je zahvatio divovsku neman. Kroz poluprozirni sirup citoplazme, s kojeg je gotovo u potpunosti nestala tanka korica grada, jasno se ocrtavala tamnija “osmica” jezgrine karioplazme. Bila je već pri kraju procesa razdvajanja. Ostatak tijela amebe, nažalost, nije na odgovarajući način pratio ovo zbivanje. Umjesto da se središnji dio “neba” spusti do “dna” sirupaste baze i hermetički zatvori dva sad već posve razdvojena tijela, neman se, jednostavno, raspuknula po sredini, izlazući nutrinu vanjskoj kontaminaciji. Gvalje tirkiznog sirupa plutale su prozirnom vodom koja je neometano prodirala u temelje nepostojećeg grada. “Morat ćemo pronaći dovoljno veliku pukotinu u membrani da se provučemo napolje iz mjehura!” vikao je pilot, nadglasavajući buku motora. Ako je suditi prema veličini kukca koji nam se približava slijeva, to uopće ne bi trebalo predstavljati problem”, uzvratio je Krunoslav trenutak prije nego što je divovski bumbar snažno zaljuljao letjelicu, u svom napola uspješnom, nezgrapnom pokušaju da izbjegne sudar. Kako su se uzdizali, tako je rasla i gustoća prometa iz suprotnog smjera. Nekako su se dokopali vrha mjehura da bi zatim, kao da su ispaljeni iz divovskog opservatorija, izletjeli u neizmjerno plavetnilo vanjskog svijeta. Zaslijepila ih je žarka sunčeva svjetlost. Kad su oporavili oci, nenaviknute na kristalno jasan dijapazon boja, ostali su zgranuti neopisivom ljepotom krajobraza što se oko njih prostirao. Nisu se mogli odlučiti, je li ljepša glatka modrina Kaštelanskog zaljeva ili crnogorično zelenilo Rogoznice, prostrto podno helikoptera. Kako bi izbjegli zračne napade insektoida, skrenuli su na jug. Izbivši ponovno nad priobalje, nastavili su letjeti prema istoku. Nastojat će se dokopati Raguse. Bijeg se odvijao po planu sve dok se nisu našli nad kopnom. Odmah su ih okružili agresivni neprijateljski rojevi. Prijetili su im kroz prozore – nedvosmisleno povlaceći prstom preko vrata – zahtijevajući da se odmah spuste. Iskusni pilot je prvo naglo uzdignuo letjelicu, da bi je zatim, u smjelom obrušavanju, spustio gotovo do krošanja drveća, rješavajući se tako neugodne pratnje. U narednom trenutku helikopter se zaustavio u zraku, kao da je uhvaćen nevidljivom rukom. Ljuljao se, nakrivljen ustranu, prilijepljen za divovsku paukovu mrežu. Pilotovi pokušaji da se oslobodi smrtonosnog zagrljaja nisu davali obećavajućeg rezultata. Poput kakve mušice, letjelica bi se nakratko odvojila od prozirnih struna da bi se zatim još dublje ulijepila. Svakim novim pokušajem elisa se, čvršće umotana, sve sporije okretala. Na kraju se sasvim umirila. Učas su bili okruženi armijom poluljudskih bića. “Izlazite prije nego što se pojave paukovi”, naredio je neprijateljski zapovjednik.