08 ožujka 2023
Autor: Josip Ergovic
Kategorija: Kutak proze
MJEHUR
Kolijevka Nove Adrije
1.
Mlad je kraken mirovao na dnu Raškog kanala. U noći obasjanoj mjesečinom bešumno se odvojio od morskog dna i započeo s ujednačenim uzdizanjem tijela prema blago zaljuljanoj površini. U sljedećih nekoliko sekundi kromatofori i iridociti hipoderme njegove kože učinit će ga nevidljivim među odsjajima mjesečeve svjetlosti na tamnoj modrini valova.
Cjelokupna obrana, međutim, obuhvatit će i mnoge druge elemente. Krakovi njegova tijela podredit će se potrebama mimikrijskog procesa, a uključit će se i fiziološki automatizam koji će ga učiniti nevidljivim za neprijateljske sonare i radare. Zasloni tih uređaja pokazat će na njegovom mjestu samo enormno veliko jato sitnih raspršenih riba. Njegove buljate oči polako su izronile, tek toliko koliko je bilo neophodno da u trenu sagleda stanje nadmorja. Budući da se nalazio u visini Trgeta, ono što je ugledao ga je zapanjilo. Umjesto mračnih ruševina davnog ribarskog naselja, na kraju kanala, u njegovoj neposrednoj blizini, uzdizala se gigantska blistava “školjka” prostranog grada, izgrađenog od kamena, metala, stakla i betona… grada koji ni on ni itko od njegova roda još nikad nije vidio. Opčinjeno je zurio u betonske pilone, bedeme i lukobrane, s mnoštvom ukotvljenih jahti i brodova. Kad ga je jedan patrolni čamac u prolasku gotovo okrznuo, shvatio je da je vrijeme za povratak. Polako se spustio na dno, a zatim ispružio svoje pedesetak metara dugačke ventralne krakove s po dva reda prianjalki. Pužući, brzao je prema otvorenom moru. Bočata voda zaljeva činila ga je usporenim.
2.
“Bogovi su nam skloni, vojskovođo!” povikao je general Ixodid ulazeći u Goonsaahovo tajno skrovište podno Vukomeričkih gorica. “Naše jedinice su jučer porazile reptektore na mnogim dijelovima bojišnice i ostvarile značajne teritorijalne dobitke!” “Dobre vijesti, generale”, bolno je izustio princ arachneoida, sjedeći podvijenih nogu na divovskom pramenu krvave vate. Polako je podigao ruku i otpustio podređenog vojnika. Jedno vrijeme je mirovao, a zatim se neusklađenim pokretima nogu počeo povlačiti prema skrivenom prolazu u dubini prostrane špilje. Zaustavio se pred divovskom paukovom mrežom na kojoj je -raspeta – okomito stajala filigranska hitinska ljuštura Tagenina tijela. Dugo ju je nepokretno promatrao. Slijeva je do njega dopirao zvuk sličan mačjem predenju. Prostor je bio ispunjen desecima sićušnih crnpurastih djevojčica kratko podšišane kose. Isprepletenih udova, prhutavo su vrvjele i miljele. Prebacujući se jedna preko druge, poput zamršenog su se klupka približavale Goonsaahu. Penjale su se na njegova leđa dok ga nisu potpuno prekrile. “Vi ste ujina sreća i utjeha. Vi ste ujina elitna jedinica”, mrmljao je, gnijezdeći na ležaju svoje izranjeno tijelo.
3.
U edukacijskom kampu “grožđanog grada” Albije vladala je napeta atmosfera. Grupice dječaka i djevojčica, na nastavi vojne strategije, bile su okupljene oko vodoravno položenih zaslona koji su iscrtavali bojišnicu sa stvarnim rasporedom trupa oko Zagreba. Dodirom na osvijetljene “ikone” djeca su mogla odabirati oružja i jedinice u međusobnom virtualnom srazu. “Znaš da to ne smiješ raditi, Hefe”, šaptom je Dita upozoravala svog brata sa suprotne strane velikog zaslona. “Ma, tko mi šta može, ovako je zanimljivije”, obrecnuo se momčić pa, uz svesrdno odobravanje dječaka svoje skupine, nastavio: “Paf, paf… sredio sam vas, prokleti reptektorski gadovi!” Učitelj je ustao, prišao im i ozbiljnim ih glasom upozorio: “Hefeste, ti i tvoja grupa ste opet povrijedili osnovna pravila nastavnog programa. Isključili ste digitalnu bravu i izravno se uključili u stvarna ratna zbivanja na terenu. Vi znate da to nije dozvoljeno. Morat ću vas javno ukoriti jer ovo nije prvi put da se tako nešto događa. “Pošaljite me u vanjski svijet”, drsko mu je odgovorio Hefe. “Nije na meni da donosim takve odluke”, neutralno je odgovorio učitelj. “Kad navršiš šesnaest godina imat ćeš zakonsko pravo sam izabrati gdje želiš živjeti ili će, netko za to ovlašten, o tome odlučivati umjesto tebe. Zasad vas sve zajedno molim da poštujete školsku disciplinu, kako ne bih bio prisiljen posizati za dodatnim mjerama prisile”, zaključio je učitelj i vratio se za katedru.
4.
Svi hotelski kapaciteti Abbazije već mjesecima unaprijed su bili rezervirani, a sad i dupkom popunjeni. Teško je bilo pronaći čak i slobodnu sobu sa zajedničkim mokrim čvorom, u privatnom smještaju. Polis je, istina, živio od kongresnog i zdravstvenog turizma, ali proširena sjednica Konfederalnog vijeća bila je sasvim izuzetno zbivanje, masovan događaj od najvišeg državnog značaja. Puno je krucijalnih odluka ova sjednica morala donijeti: od financijske, pravne i političke platforme za formiranje i konstituiranje novih mjehura-polisa Jadere i Spalata do funkcioniranja “kolijevke” Nove Adrije u vanjskom svijetu, na obali Jadrana. Trebalo je parafirati sporazume o miroljubivoj suradnji i nenapadanju s insektoidima i reptektorima, na kojima su već mjesecima radile međunarodne delegacije i ekspertni timovi, te formulirati specijalne odnose sa zagonetnim državnim predstavništvom Albije. Radovi na formiranju novih mjehura u biotehničkom pogledu su dobro i brzo napredovali. Veći su problem predstavljali nepouzdani sigurnosni uvjeti na terenu. Potpisivanje sporazuma o miroljubivoj suradnji neprekidno je bilo opstruirano od strane araneoida koji su kontinuirano, ratnim operacijama pokušavali povratiti svoje od reptektora oduzete teritorije. Na sjednicama insektoida, u “Košnici”, paučnjaci su nailazili na razumljivu podršku ostalih sojeva jer je to pitanje predstavljalo zajednički nacionalni interes. Zbog toga je čitav proces mirovnog sporazuma beznadno kasnio, noseći sa sobom breme zabrinjavajućeg rizika.
5.
Centralna zgrada “kolijevkine” Obalne službe za osmatranje i javljanje nalazila se neposredno iza gradske luke. Smještena na bedemima visoko uzdignutog platoa, sastojala se od jedne divovske prostorije, staklenim zidom planštete podijeljene na dva nejednaka dijela. U većem, pozadinskom prostoru nalazili su se radni stolovi službenika koji su primali i zatim obrađivali zaprimljene podatke: od meteoroloških – vremenskih pokazatelja, do praćenja kretanja baš svih objekata koji su istog trenutka plovili, letjeli , ronili ili gmizali, kako u prostoru užeg kvarnerskog akvatorija, tako i po obližnjem istarskom tlu. Lebdeće insektoide i – u manjoj mjeri – insektoidi, mahom iz roda opnokrilnih hymenoptera, dobivene su podatke odmah ucrtavali u zemljovid iscrtan na prozirnoj planšeti pregradnog “staklenog zida”. Svaki zamijećeni objekt dobivao je svoju oznaku, vrsnu karakteristiku i strjelicama praćenu rutu po kojoj se kretao ili se još uvijek kreće, ili eventualnu poziciju mirovanja. Podaci su dolazili iz promatračkih i radarskih postaja, razasutih po okolnom priobalju, kao i sa sonara patrolnih čamaca. U prednjem, manjem prostoru sjedio je dežurni časnički kadar koji je ovlašnim pogledom na planšetu mogao steći cjelovit uvid u sve registrirane brodove, letjelice, podmornice ili kopnene jedinice… njihovu vrstu i namjenu, veličinu i brzinu kretanja.
Budući da je – također staklen -zid zgrade prema luci sad bio uklonjen, u prostoriju je ulazio blag lahor tropske noći, začinjen mirisima mediteranske makije. Upravo je bila odzvonila ponoć, vrijeme za preuzimanje dužnosti noćne dežurne smjene. Za dugačkim stolom – prepunim biranih jestvina te brojnih staklenki hladno prešanog maslinova ulja, svježe izvorske vode i bevande – okupio se veći broj uglavnom mlađeg časničkog osoblja… onih na odlasku i onih na dolasku. Prostorijom je prosijavalo odlično raspoloženje. Morina je, stojeći iza Mariovog stolca, razgovarala s momkom nalik antičkom bogu… s Albom Erosom. Gledajući usput Marija gdje pije kavu, zamijetila je da na ruci ne nosi vjenčani prsten. “Gdje ti je prsten, Mario… izgubio si ga!?” povikala je. “To je neizmjerno vrijedan prsten! Kako si ga mogao izgubiti… nesretni Mario!?” Pritom je mrsila njegovu kosu i gurala mu glavu nadolje, da potraži prsten. “Ma nisam ga izgubio”, pravdao se Mariofil u neugodi. “Jesi, jesi… još i kako si ga izgubio!” Eros ju je uto zgrabio za ruke i poveo u urnebesni ples oko stola. “Lijepa si, Morina… ali ti ime nije lijepo”, dahtao je. “A kako bih se trebala zvati?” upitala ga je. “Budi… Leticija!” “I ti si lijep… ali ti ime ne odgovara”, odvratila mu je, plešući. “Budi Narcisa!” “Možda Narcis ili Narciso? zbunjeno ju je upitao. “Ne, nego baš Narcisa. I, da znaš… ja nisam Leticija, nego sam otrovna guja”, vrisnula je i sitno uštipnula njegovu zategnutu stražnjicu. On je ciknuo i utekao na drugu stranu stola. Tamo je vezist Franjo – od milja zvan i “Bajo” ili “Cibi”, jer je u “kolijevku” stigao iz slavonskog mjehura Cibale – upravo nagovarao, nasuprot sjedeću, stasitu lepidopteroidu Sszhazshu da za njega raširi svoja lijepa krila. “Ne širim ih svakome”, nezainteresirano mu je odvratila. Debeljuškasti, zdepasti Alb Baki, ustiju pretrpanih punjenim lignjama, uspio je samo isfrfljati: “Bajo… popufio!” “Smirite se, djeco”, mirno im se obratio Krunoslav koji je stajao ispred samog bedema, na rubu divovske kamene platforme. Zabrinute poglede bacao je, sad u mjesečinom obasjano more, sad na golemo jato riba ucrtano u planšetu. “Alene, molim te, provjeri još jednom na radaru to jato riba. Sumnjivo mi je. Tako veliko jato… u tako plitkom moru. “Ma… to je Mak”, promrmljao je Baki, gušeći se u fužima. “Samo mali Maki”, pridružio mu se njegov “lancman” Narcisa… odnosno, Eros. “Kakav sad, pa, Mak!?” narogušio se Krunoslav. “Mak je mladunče kerbera.” “Beba”, nastavili su se nadopunjavati Albi. “Ahaaa… a kerber je mitsko čudovište… gorostasna hobotnica dugačka pedeset metara… koliko mogu vidjeti na planšeti”, iznervirano je prasnuo kapetan Malinar. “Dodajte još pedeset metara na krakove”, podigao je prst Baki. “Ukupno… stotinjak”. “Znači… ta me neman mogla dohvatiti kracima dok sam stajao na bedemu… odatle, iz ulaza u luku, gdje je boravila.” “Ne bi to Mak nikada”. “Ma kakvi… Mak je milo djetešce.”… “I… gdje se to djetešce sad nalazi?” mirnije upita Krunoslav. “Na otvorenom moru.” “U strahu od naših srebrnih munja kojima ih plašimo.” “Tako, znači… vi te kerbere kontrolirate”, zaključio je Kruno. “Pretpostavljam da odrasli primjerci nisu baš tako pitomi. Znao sam da se hobotnice bojom i oblikom tijela mogu prilagoditi okolišu i tako se prikriti, ali nisam znao da mogu prevariti naše sonare i radare.” “E… to već morate pitati svoje znanstvenike”, odgovorio mu je Eros. “Dobro, sve mi je jasno. Prenesite, molim vas, moje pozdrave Admiralu i Jurju”, zamolio ih je. “A zašto ne i… Grguru?” začudio se dvojac. “Zar ste ga već rekorporirali!?”zaviknuo je Malinar. “Pssst”, prekinula ga je Lepida Sszhazsha, koju su svi zvali samo Lepidom, jer joj pravo ime nisu mogli izgovoriti. “Ako vas čuju one araneoide tamo iza planšete, dojavit će vijest tagenama, a one će onda Grgu, zasigurno, pronaći… na nebu ili u dubinama pakla. Morat ćete ga rekuperirati svaki drugi dan.” “Rekorporirati.” “Egal.”
Mario je, ruku spuštenih uz tijelo, sjedio na stolcu nasuprot svlačionicama, čekajući da se neka od njih oslobodi. Vrata jedne su se otvorila. Na njima se pojavila Morina i krenula prema izlazu. “I tebi laka noć. Ne moraš bježati. Ne ujedam”, tiho joj se obratio. Ona se polako okrenula. Prišla mu je i sjela mu u krilo, objahavši butinama njegova koljena. Prešla je oštrim vrhom dugačkog šarenog nokta po njegovom podbratku, od adamove jabučice do vrha brade, podižući mu lice prema sebi: “Ne grizeš?… A šta onda nudiš?” On je polako pridigao opuštene ruke i, ne znajući kamo bi s njima, spustio ih na njene bokove. Ona je odskočila i ciknula. Odjurila je do vrata prve svlačionice, grubo pokucala pa povikala: “Službi za osmatranje i dojavljivanje! Laka vam noć!” Iz svlačionice je izjurila Koviljka – mokre kose, u negližeu – pokušavajući istrčavajuću Morinu dohvatiti po stražnjici ručnikom ispaljenim kao iz praćke. Zatim se, poput raka samca, povukla u svlačionicu. Mario je polako ustao pa, zamišljen, polaganim korakom napustio prostoriju, mrmljajući si u bradu: “Leticija, hm… Eros je u pravu. Stvarno ti bolje pristaje.” Iz dviju svlačionica istodobno su izjurili Alen i Lepida. “Odbaciš me do grada mopedom?” upitala ga je. “Može!” Krenuli su, vedro čavrljajući, i u mimoizlasku pozdravili Krunoslava koji je upravo ulazio. Iz svlačionice je, vojnički začešljane kose pod bordo beretkom, izašla Koviljka. Strogost uniforme je blago neutralizirala njenu bujno izvajanu figuru džepne Venere. Prišla je Krunoslavu i obujmila ga oko struka. Izdižući se na nožne prste, podignula je lice prema njemu. “Umoran?” “Neće”, odgovorio je. Poput medvjeda ju je obuhvatio svojim velikim rukama, saginjući se da je poljubi. Jedno vrijeme su zagrljeni stajali. “Tornjaj se na spavanje, lafe!” nježno ga je odgurnula. “Sutra ću ti zaželjeti dobro jutro. A onda si nastradao.”
09/03/2023 at 6:47 am Permalink
Sve je puno života i opasnosti. Polako se ocrtavaju i karakterne osobine likova. Ima li svaki veći grad svoj Mjehur? Jesu li svi podzemno međusobno povezani? Služi li on samo za političke i vojne svrhe ili se u njemu odvijaju i obiteljski životi povlaštenih klasa?
09/03/2023 at 7:45 am Permalink
Ooo, ja pročitala u dahu… što će dalje biti, živo me zanima. Marija je postavila puno pitanja, a mene zanima Grga i ujine male Tagenice, tj. njegova elitna jedinica (jadan Grga) 🙂
09/03/2023 at 11:07 am Permalink
Gotovo svaki grad ili naselje ima svoj mjehur/polis, Marija. U tim mjehurima/polisima odvija se cjelovit zivot gradjana, koji jesu povlasteni vec samom mogucnoscu da u njima zive. Susjedni mjehuri su medjusobno povezani nadzemnim cijevima – zilama – kroz koje protjece zeljeznicki, kao jedini vid medjugradskog prometa. Vanjski svijet je jos uvijek relativno nepodoban za zivot covjeka, u sto smo se uvjerili u prvom poglavlju. Malinar i njegova druzina sad – uspomoc diplomacije i napredne civilizacije Alba -osnivanjem “kolijevke” pokusavaju vratiti neki vid “civiliziranog zivota” u vanjski svijet. No taj “povratak” podrazumijeva prihvacanje datosti, proisteklih iz pet stoljeca covjekove odsutnosti s rodnog tla. Bit ce to jedna nova i sasvim razlicita multi-kulti zajednica. Pa… tko izvoli, nek voli!
Anja, Grga je relativno siguran dok ne izlazi iz “grozdjanog grada”. No, poznavajuci njega i njegovu sklonost atraktivnim insektoidama… nista nije sigurno. Ali, Boze moj… sto je danas, uopce sigurno na ovom svijetu!? 😉
09/03/2023 at 12:14 pm Permalink
Koliko sam shvatila, ljudi su se povukli pred nekim zlom u Mjehur, ali vanjski svijet i dalje egzistira, pun opasnosti i različitih bića koja su evoulirala do zavidne svijesti.
09/03/2023 at 2:20 pm Permalink
Upravo tako, Mihaela. To je, uglavnom, objasnjeno u 5. poglavlju. Ozonski sloj atmosfere je vrlo znacajna zastita zivota na Zemlji od Suncevih i svemirskih zracenja. U ovom trenutku stanjili smo ga, a negdje i posve unistili. Izlozeni pojacanom zracenju zivi organizmi reagiraju nepredvidivim prilagodbama. Neki od njih to podnose bolje, insekti na primjer. Ako ljudske gene u ljutoj nevolji ponegdje pojacate insektnim ili nekim drugim kodom, povecat cete sposobnost prezivljavanja vrste, tamo gdje eksperiment uspije. Nije realno da svijest evoluira u samo pola tisucljeca. Mutanti vanjskog svijeta prije bi bili potomstvo odbacenih, neuspjelih eksperimenata. Trebalo je, takodjer, genetski mutirati i prazivotinje, da bi postale “mjehuri”. Vremena je bilo malo, a radioaktivnost je rasla. Improviziralo se. 🙂
Danas se, npr. vec sasvim neuvijeno govori o potrebi genetskog prilagodjavanja osoba koje bi u buducnosti trebale naseliti Mars. Okladio bih se da se vec eksperimentira s “neunistivim” organizmima – tardigradama.
09/03/2023 at 3:28 pm Permalink
Sve sto ste nabrojali, Spomenka (premda je rijec o “ili…ili… ili ili”) nesumnjivo postoji u podtekstu ove price, u njegovim alegorijskim iscitavanjima i simbolickim slojevima. Ali to nije bila moja svjesna namjera, iz dva razloga: 1.) Nisam ljubitelj uocljive “tendencije” u knjizevnom djelu; 2.) Ovo je zamisljeno kao znanstveno-fantasticna prica, a ne kao mit, bajka ili fantasy. Dakle, mastoviti sadrzaj tu ne bi smio biti “ciribu-ciriba mumbo jumbo” niti bitno narusavati zakone prirodnih znanosti. Iz vizure “mjehura” 26. stoljeca nase danasnje vrijeme je duboka proslost, a nas zivot na zemaljskom tlu svojevrsna je idilicna Arkadija ili cak “Kolijevka covjecanstva”. Zasto sam tu “kolijevku” smjestio u Adrijansko more, a ne u Panoniju… ne znam. Tako mi je doslo. 🙂
I da zakljucim… drevnom narodnom poslovicom: “Humanoid je humanoidu… insektoid!” (To je skrivena tendenciozna poruka mog romana) 😉
09/03/2023 at 7:06 pm Permalink
Da, Lave… izmedju mjehura se putuje jedino zeljeznicom, kroz cijevi zila. Osim ako ne zelite protegnuti noge po vanjskom svijetu. 😉 Zile su divovske cijevi izradjene od organskog materijala koje su polozene na tlo, a ne pod razinu zemlje. U mojem stripu sa strana zile su podignuti nasipi. Ako pogledate presjek jedne arterije, vidjet cete da na supljinu otpada samo jedna trecina. Ostalo su slojevi razlicitih vrsta tkiva – njih sedam – koji joj daju prokrvljenost, cvrstocu, tvrdocu, elasticnost i ostale vrste orpornosti. Tamo gdje je to neophodno, zile, kao i ceste, prolaze kroz tunele ili preko akvadukata. Citat: “Premda vrlo otporne, zile – za razliku od amebine/mjehurove membrane – ne mogu odoljeti napadima uljeza iz vanjskog svijeta pa cesto dolazi do proboja. O tome brinu interventne vojne postrojbe koje patroliraju kroz zilu. Te jedinice svojim bojno-inzenjerijskim akcijama neprekidno uspostavljaju siguran i neometan promet.” Istina je, dakle… unatoc svemu, medjugradska putovanja u svijetu mjehura su svojevrsni ruski rulet.
30/03/2023 at 4:10 am Permalink
Malinaru i naprednoj civilizaciji Alba neka je sa srećom. Bilo je puno naprednih civilizacija u povijesti koje su nestale bez traga.
Lp! 🙂
P.S.
Civilizacija Alba možda je iz drevnog grada Alba Longa kojega je uništio Rimi. Haha…
Malo sam u zaostatku, nešto me oko zeza (pijesak, puknuli kapilari i ne prolaze) već drugi tjedan kapam. Srećom da mogu nastaviti gdje sam stala.