Mjehur – SF roman, 13. nastavak

MJEHUR

KOLIJEVKA NOVE ADRIJE

6.

Lepida je navukla kacigu, zakvačila ju remenom ispod brade pa, hvatajući se za Alenova ramena, objahala stražnje sjedište mopeda. Mrcina je moćno zabrundala. On ju je spustio s nogara pa tiho izustio: “Aaand… lift off.” Jezdili su magistralnom cestom kroz zvijezdama okićenu noć, neposredno uz obalu kanala. “Alene… zašto dečki tebe zovu `feta`?” iznenada ga je upitala. “Zato što si dobar komad?” sasvim ozbiljno je nastavila. On se nasmijao pa, nakon kraće stanke, jednako ozbiljno odgovorio:

“To im je kratica za `fetivi`. Odrastao sam u puležanskom mjehuru, ali sam veći dio života proveo u zajednicama vanjskog svijeta pokraj Fažane i na… otocima. “A toga ima!?” začudila se. Dugo su šutjeli, a onda je, na ulasku u jedan opasan zavoj, on nju zapitao: “Hoćeš li meni pokazati svoja krila?” Ona ga je sitnom, u pesnicu stisnutom šakom snažno tresnula po kacigi… tako da mu je zazvonilo. Motor je na jedvite jade svladao okuku. “Si normalna… mogli smo poginuti!” zavapio je. “Tako da mi više ne postavljaš glupa pitanja u opasnim zavojima”, mirno mu je rekla. Nakon dužeg vremena, na ravnom odsjeku ceste, on se ponovno javio: “Nisi mi odgovorila na pitanje.” “Odgovorit ću ti kad stignemo u grad. Dotad razmisli o tome, što ćeš ti meni pokazati”, neutralno je izustila, kao da je riječ o izboru boje cipela. A to znači da je riječ bila o pitanju ne sasvim nevažnom… dapače, čak vrlo značajnom.

7.

Prvi dan Proširene sjednice Konfederalnog vijeća u Abbaziji prošao je više u svečarskom, a manje u radnom duhu. Centralni događaj dana bilo je potpisivanje ranije temeljito pripremljenog, detaljno izdogovaranog i na razini otpravnika poslova parafiranog trilateralnog sporazuma o formiranju grada “Nova Adrija” na istarskoj obali Jadranskog mora, između Rijeke i Pule. Tekst sporazuma već je nosio potpise starješine Zajednice insektoida Odonta, kao i reptektorskog vođe Magoorra. Supotpisnik je bio i Admiral – glavni koordinator vojnih postrojbi Albije, u svojstvu nadglednika provođenja sporazuma. U ime Konfederalnog vijeća svoje potpise su na papir stavili gradonačelnici polisa Rijeke i Pule. Sjedeći u središtu velikog konferencijskog stola, okružen sve samom glavatom gospodom, Krunoslav Malinar je uzeo u ruke tekst sporazuma na kojem se tinta još nije osušila, onjušio ga je, ispustio na stol, a zatim pobjedonosno uzdignuo obje stisnute šake u zrak. Prepunom konferencijskom dvoranom Abbazije prolomio se dugotrajan, razdragan pljesak, praćen ovacijama. Zatim je došao red na pitanja novinara. Krunoslav se odmah ogradio, riječima: “Ja nisam znanstvenik, nisam ni političar, nego sam vojnik… i, pored toga, glavni sam inicijator i voditelj projekta `Kolijevke`. Imajte to u vidu kad budem odgovarao na vaša pitanja.” Očekivano, svi novinari su odmah željeli saznati, zašto je “Nova Adrija”, osim ljudima, napucena i insektoidima i Albima. Kruno im je bez oklijevanja skresao u brk: “Teško je – a pitanje je i koliko je to objektivno točno – nakon pet stoljeća susjedskog života s insektoidima govoriti o `ljudima`”, iscrtao je po zraku znakove navoda. “Pravilnije bi bilo koristiti se novom terminologijom koja preciznije definira odnose između humanoida i insektoida. Iskreno sumnjam da u mjehurima Konfederacije danas postoji osoba koja u sebi ne nosi bar minimalan postotak insektnog gena”, odlučno je nastavio, izazivajući uzdahe iznenađene publike. “Budimo realni, dame i gospodo… `Nova Adrija` nije samo još jedan u nizu konfederalnih polisa, nego nešto puno više i puno važnije od toga. “`Kolijevka`je multietnički i multikulturalni eksperimentalni projekt povratka preživjelih humanoida, nakon kataklizme, u drevna staništa predaka. Možemo, svi zajedno, biti sretni što uopće imamo koga vratiti na ta staništa. Ovaj projekt otvara mnoga pitanja na koja zasad nemamo formulirane odgovore. Ne možemo čak ni tvrditi da ćemo ih ikada imati. Ako pokušamo, postoje dvije mogućnosti. Ako ne pokušamo… ostaje samo jedna”, zaključio je Krunoslav svoj neočekivani odgovor.

8.

Možda će jednog dana čitava ova enigma i biti razjašnjena, ali u ovom trenutku bilo je posve nejasno, kako se tako velika skupina reptektorskih diverzanata uspjela, zajedno s opremom i naoružanjem, neopaženo uvući u mjehur. Znalo se da, zasigurno, nisu ušli jedinim mogućim putem… kroz vakuolu. Ili se samo mislilo da se zasigurno zna. Unatoc CCTV-kamerama, još uvijek nije bilo jasno čak ni to, koliko tih diverzanata u mjehuru, uope, ima ni gdje se sve oni nalaze. Ili ih je bilo jako puno ili su bili jako dobro strateški rasporedeni. Ali… ni to se nije znalo. Ono što je bilo neporecivo jasno bila je činjenica da je služba osiguranja konferencije – i ne samo ona – imala pred sobom jednu klasičnu talačku krizu koju su kodno nazvali “situacija”. Mogli su je kodno nazivati i “prangija”, to ne bi znacajno promijenilo… situaciju. U susjednom pulskom i riječkom mjehuru odmah su formirani krizni štabovi, a započelo se i s dovlacenjem vojne tehnike i naoružanja. Nije bilo jasno, treba li očekivati istovremen napad reptektora na sve okolne polise ili se radilo o izoliranom terorističkom ispadu pobunjene grupice ekstremista u reptektorskim redovima. Potonje bi, istina, spadalo u domenu znanstvene fantastike, ako se u obzir uzme razina tolerancije na različitost mišljenja u okvirima Magoorrova carstva. Prema tome, ova dilema i nije bila dilema, nego dvije inačice iste političke monoleme iza koje, obje, nepobitno stoji Car, osobno. U neposredno održanom televizijskom javnom istupu Magoorr se odlučno ogradio od ekstremističkog čina grupice odmetnutih terorista. Ta upravo je on proteklih dana inzistirao na što hitnijem potpisivanju trilateralnog mirovnog sporazuma koji je imao zabetonirati rezultate nedavnih reptektorskih teritorijalnih osvajanja. Ipak, nije izdržao ne napomenuti kako su na očajnički korak mladi zanesenjaci bili potaknuti “zlim nebeskim silama” – tako ih je doslovno nazvao – silama koje svojim zločinačkim činima pokušavaju poremetiti “prirodni poredak stvari” – opet doslovni navod. Što je time mislio reći, bilo je poznato samo njemu. Ostalima je preostalo da nagađaju. Za razliku od njega, “zaneseni” vođa terorističke skupine, u svom obraćanju iz kongresnog, takozvanog Cingi-Lingi Resorta nije tako brižljivo birao riječi, nego je – iskezivši u kameru svoje sabljaste zube – poslao nositeljima “situacije” nedvosmisleno jasnu poruku: “Ili će se insektoidi – u roku odmah – povući s posljednjih dana reokupiranih reptektorskih položaja ili će on, osobno, pred kamerama svakodnevno klati po nekoliko konfederalnih eminenata koji su blijedi stajali iza njegovog reptilskog repa. Pokušaj pregovarača iz “situacijskih redova” da taj “rok odmah” taktički produže na rok od četrdeset osam sati, i time avansiraju na vremenu i inicijativi, istog je časa stajao glave jednog od eminenata. Zgroženi ovim postupkom, krizni štabovi Rijeke i Pule su donijeli trenutnu odluku: “Talačka kriza će, u najkraćem mogućem roku, biti riješena fizičkim slamanjem terorista.” Kao da je to znao, Magoorr je u svojem sljedećem javnom obraćanju javnosti poručio “konfederativcima” da ni pod koju cijenu ne pokušavaju talačku krizu riješiti korištenjem sile. U protivnom, on će biti primoran poduzeti određene nepopularne korake. Usput je ovlaš, u drugom kontekstu, spomenuo novoformirane, a još nenaseljene mjehure Jadere i Spalata. To je bio sasvim očit blef jer je podrucje Dalmacije bilo dupkom prepunjeno insektoidnim bojnim trupama. Prica je sa sobom nosila sasvim novi trik-rizik… u povijesnoj praksi odvajkad znan i pod kodnim nazivom “divide et impera“. Ako se krene u pregovore s pobunjenim ekstremistima i pokuša se primorati Zajednicu insektoida da za zelenim stolom reptektorima prepuste svoja vlastita, krvlju plaćena ponovno osvojena staništa, oni bi, kao odmazdu, uistinu bili u stanju ostvariti ono što je Magoorr ovlaš spomenuo. Radi toga se Konfederacija hrvatskih polisa obratila Albima za savjet. Odmah su dobili i odgovor: “Spremni smo, na vaš zajednički poziv, podržavati i kontrolirati provođenje svih postignutih sporazuma, ali nismo spremni izravno se i neovlašteno uplitati u odnose vaših snaga na terenu. Nositeljima “situacije” nije, dakle, preostalo drugo do rizično slamanje reptektorske pobune oruzjem, uz programirnu pretpostavku neopisivih krvoprolica najreprezentativnijih predstavnika svog društvenog i javnog života.

Kad je u Cingi-Lingiju planulo, Krunoslav se baš odmarao u svom hotelskom apartmanu. Provirio je u hodnik i ugledao naoružanog reptektora gdje zamiče prema ulazima u dizala. Odmah mu je bilo jasno da je taj diverzant dio jednog minuciozno razrađenog plana. Da ih je bilo više, odmah bi zauzeli sve hotelske sobe. Vratio se, zasjeo u udobnu fotelju pred svjetlucav ekran na kojem su titrale cenzurirane slike prizora aktualnih dramatičnih zbivanja pa stao ovako razmišljati: “Oružja nemam… dakle, moram ga nabaviti. A mogu ga uzeti jedino od reptektora, što i nije baš optimalan dijapazon mogućnosti. ” Ma i kakva komunikacija sa svijetom bila je prekinuta. Prekinuli su je “konfederalci”, kako bi spriječili diverzante u neometanom slanju propagandnih ideoloških poruka u eter. “`Kolijevka` u ovom trenutku nije izravno ugrožena”, mozgao je dalje Krunoslav. Nakon upravo sklopljenog trilateralnog međudržavnog sporazuma Albi su imali pravnu osnovu da je štite svim sredstvima. A toga im, barem, nije nedostajalo. Vjerovao je da ih Admiral neće ostaviti na cjedilu. Ipak, nije mu bilo svejedno. “Nova Adrija” je, kao sitting duck, sjedila na obali Jadrana, nezaštićena i izložena svemu i svakome. “Je li to, sve skupa, ipak bilo euforički zbrzano i nedovoljno promišljeno?” zdvojno se zapitao. No sad se morao usredotočiti na pokušaj da sačuva živu glavu. To je bio prvi prioritet. Samo ako ispuni taj prvi prioritet, moći će ispunjavati ostale koji su mu, malo-pomalo, počeli padati na pamet. Ustao je iz fotelje i dao se u pripremanje dobrodošlice reptektorima koji će, nesumnjivo, uskoro početi zavirivati i u njegove odaje. To je sad bilo pitanje sata. Vjerojatnije… minute.

9.

“Oprosti što te gnjavim, Damire… ali nisam imala drugog rješenja nego da tebe zamolim za pomoć. Ti to jedini možeš. On je tamo… u hotelu… sam, možda i zatočen. Možda ga muče!? Ništa se ne zna. Veze su prekinute. Užasno se bojim”, zdvojno je šaputala Koviljka. “Hvala ti što si odmah došao u `kolijevku`. “Ma, nemaš brige… Kove”, tješio ju je momčić… teška srca, pokušavajući prikriti da je i sam duboko zabrinut. “Ti znaš kapetana… šta njemu mogu neke tamo… mutant-himere!?” pokušao ju je oraspoložiti. “Molim te, Damire… pokušaj prvo stupiti s njim u kontakt”, mirno mu se obratio Mario. “Ja sam već spakirala ranac za pokret”, javila se Morina. “Krećemo u misiju oslobađanja… zar ne!?” “Jes…t!” uglas su povikali, uzdignuli ispružene dlanove i podijelili si “petice”.

10.

Reptektorova nakazna glava je oprezno virnula u spavaću sobu. Visoko uzdignutih prsa i razjapljenih ralja širio je nosnice, dok mu se gusta slina cijedila po skupocjenom tepihu. Smrad je bio nepodnošljiv. Skriven u kištri za posteljinu, Krunoslav je – poput mumije umotan u nepropusne slojeve plastične folije – virio kroz vodoravni otvor za prozračivanje. Bez daha je osluškivao zvukove iz predsoblja i hodnika. Od presudne su mu važnosti bili podaci o tome, s koliko neprijateljskih ratnika mora računati. Upravo radi toga izraze svoje dobrodošlice nije razmjestio u predsoblju, nego tek u sobama apartmana. Nije želio da buka koju će izazvati njegov sraz s neprijateljem privuce dodatne snage. S time se, zasigurno, ne bi mogao nositi i njegova bi sudbina bila zapečaćena. U pojedinačnim duelima imao je barem minimalne izglede za uspjeh. Ovoga trena izvana nije dopiralo ništa, ali – jednako tako – to i nije moralo značiti ništa. U svakom slučaju, odsutnost bilo kakvog zvuka sad je bila najljepša glazba za njegova naćuljena uha. Odmah zatim mutirana nakaza je progutala udicu… do crijeva. Njegovi nepogrešivi njušni senzori detektirali su humanoida u velikom ormaru zdesna, upravo onako kako je Kruno i pretpostavio kad je svojim tjelesnim izlučevinama natapao hotelski ručnik i odlagao ga u stupicu. Vukući trbuh po tepihu, reptektor je prišao ormaru. Munjevito ga je rastvorio pa razjareno nasrnuo na viseće kapute i odijela. Tamo ga nije dočekao humanoid nego lūk sačinjen od priručnog sobnog materijala – krevetnih opruga, izvijenih elastičnih naslona te gomile farbanta iz kutije za prvu pomoć. Odapeta otvaranjem vrata, divovska je strijela oštro zašiljene čelične štange za podizanje teškog balkonskog baldahina u potpunoj tišini proletjela kroz reptektorove ralje pa zatim i kroz njegovu lubanju, ostavši vibrirati duboko zarivena u sobni zid. Bio je mrtav prije nego što je dotaknuo pod. Unatoč uspjehu, Kruno je još neko vrijeme ostao nepomično ležati na dnu škrinje. To se pokazalo korisnom predostrožnošću jer se iz predsoblja začuo tih, ali nesumnjiv znak nečije pritajene nazočnosti. Ugledao je reptektora gdje razrogačeno zuri u krvavu strijelu na zidu, zajedno s kojom je još uvijek vibrirao i primozak njegovog brata po oružju. Opako je zarežao, a zatim je pametno odlučio otići po pojačanje. Krunoslav to nije smio dopustiti. Uhvatio je protupožarni aparat i pripremio ga za korištenje. Uopće nije pazio na buku koju je pritom podizao… dapače. Dodatno se promeškoljio, zauzimajući poziciju za iskakanje iz skrovišta. Začuvši sumnjive zvukove, mutirana nakaza je zastala, okrenula se, a zatim se oprezno počela približavati Kruninom skrovištu. Sad je sve ovisilo o faktoru iznenađenja. Ne izlažući se izravno prednjoj strani škrinje za posteljinu, reptektor je pažljivo otvorio poklopac. Istog trena Kruno se čvrsto odgurnuo nogama, bočno razvaljujući prividno čvrstu konstrukciju komada namještaja u niz samostalnih panel-ploča. Tako se našao protivniku za leđima. Kad se nakaza okrenula, sasuo je u njene razrogačene crvene oči mlaz pjene za gašenje požara, pod najvećim pritiskom. Dok ga je oslijepljeni monstrum nasumično pokušavao zahvatiti svojim raptorskim kandžama, sabljastim zubima i otrovnom repnom bodljom, Kruno se bacio prema mrtvom reptektoru. S njegovih oprtača je izvukao samostrijel pa, iz neposredne blizine, odjednom ispalio tri kratke ubojite strijele u prsa svog protivnika. Ovaj je, u agoniji crkavanja, zubima i kandžama iz sebe čupao komade smrtonosnog metala, da bi se zatim srušio i ostao dahtati na tlu, obilno krvareći pjenušavom krvlju. Grabeći zapeti samostrijel s njegova tijela, Kruno je s uzdignutim oružjem odjurio u predsoblje i zabravio vanjska vrata apartmana. Osluškivao je, debelim sagom umekšane, brojne protrčavajuće korake predatorskih šapa. Korake od kojih ga je dijelila tek nekoliko centimetara tanka lesonitna pregrada.

8 komentara za "Mjehur – SF roman, 13. nastavak"

  1. Avatar photo
    Marija
    13/03/2023 at 11:56 am Permalink

    Ljudski se rod više ne tuče međusobno. Konačno su zaboravljeni grijesi otaca. Ili?

  2. Avatar photo
    AnjaL
    14/03/2023 at 6:24 pm Permalink

    Napeto, napeto…
    Najprije sam mislila da će Nova Adrija biti ispod Zadra. Nemam pojma zašto…

    (P.S. G. Del Toro dobio Oskara za Pinokija… )

  3. Josip Ergovic
    14/03/2023 at 8:05 pm Permalink

    “Pinokijo” za animaciju… a “Avatar” za specijalne efekte”. Utjeha je sto je ukupni pobjednik “Wodevr, Werevr…”, cini se…” zanrovska” stvar! 🙂
    Anja… drevna “Adria” je bila smjestena na krajnjem sjeveru Jadrana – danas je to kopno – u Italiji. Pozicionirao sam je malo zapadnije, u nase krajeve. 😉 Tu je rijeka, prirodni lukobran kanala, infrastruktura, strateski polozaj…
    Marija… Kruno, ocito, ima ideju sveopceg humanoidnog pomirenja i zajednistva, ali Konfederacija mjehura, kao i Albija, zasad stoje na tvrdo izolacionistickim pozicijama. Previse je rasnog cistunstva i starih racuna u igri. Takvi projekti… traju. Eto, postavili smo scenu za pokusaj nastavka price koja bi trebala sacuvati logiku, likove i akciju prvog poglavlja,a opet… dodati svjeze prostore, situacije i osobnosti. Hoce li sve to zazivjeti, vidjet cemo. Borim se kako znam i mogu. Vas molim za strpljenje. Ako ne bude islo, uvijek mozemo odustati. Da i… moji citatelji su u proteklih 20 godina poodrasli pa sam odnose izmedju spolova podigao neznatno iznad razine spolnosti Mikija Misa i Pate Patak, iz prvog poglavlja. 😉

  4. Lav
    15/03/2023 at 12:02 pm Permalink

    Važno je pratiti sudbinu imenovanih osoba. Kad roman bude gotov, svakako ću ga još jednom pročitati. Za sada je svaki odlomak zanimljiv.

  5. Josip Ergovic
    15/03/2023 at 1:37 pm Permalink

    Nas autor je, ocito, zabrljao… kad nitko od vas ne moze pratiti likove i radnju romana. A zabrljava i dalje, uvodeci sve nove i nove likove, tvrdeci da su mu “bas neophodni za razvoj radnje”. Mozda ce stvar doci na svoje ako se roman razvije u nekoliko tomova tezak “Rat i… ne bas rat”. 😉
    Drago mi, Lave, da su odlomci “zanimljivi” jer ovo je, prije svega, “udri&bjezi” SF akcic/krimic. Da je dosadan, promasio bi svrhu.
    PSt… Drevnu Adriju sam premjestio istocno, a ne zapadno. Mali lapsus… ups! 🙂

  6. Mihaela
    15/03/2023 at 4:38 pm Permalink

    Slažem se s Lavom. Sudbina imenovanih osoba je vrlo važna.

  7. Avatar photo
    katarinab
    30/03/2023 at 9:39 pm Permalink

    Ah, ti geni, još ih se broji. “Iskreno sumnjam da u mjehurima Konfederacije danas postoji osoba koja u sebi ne nosi bar minimalan postotak insektnog gena”,
    Tko zna kakav su gen čovjeku uštrcali prije 200 000 godina na onoj praplaneti s koje su nas deložirali na Zemlju u obliku Homo sapiensa. A gdje ćemo završiti kad nam uštrcaju malo insektnog gena i/ili onih neobičnih bića (sličnim meduzicama) pronađenih u Sredozemlju kojima nije potreban kisik., brrrr..
    Lp.

  8. Josip Ergovic
    31/03/2023 at 9:39 am Permalink

    Bioloski oklop, ljustura ili pokrov u kojem prebiva nase bice iznimno je slab. Osjetljiv je na najmanje promjene tlaka, zracenja, temperature… da ne govorimo o potpunoj neotpornosti na kemijsku toksicnost ili fizicke nasrtaje bilo koje vrste. Ako svakih nekoliko sekundi ne udahnemo sasvim odredjenu kombinaciju plinova… umiremo. Mi smo samo maleni gnjec-baloncici. Jako sam uplasen za buducnost zivota na Zemlji, narocito za njegove razvijenije oblike. I najmanja promjena nekih od navedenih krhkih uvjeta moze nas zbrisati. Sto je najgore… ne vidim nikakvo rjesenje. Cak ni genetski modificirano, ili djelomice kiborgizirano, nase tijelo nikad nece moci boraviti nigdje u svemiru, osim na Zemlji. Mozemo preslikavati svoju svijest u kompjutorske memorije robota, ali to vise necemo biti mi. Jer “mi” smo upravo ona slaba, neotporna karika u lancu imaginarnog buduceg evolucijskog “drugog ili treceg koraka”. A bez te smrtne organske karike nema… “nas”.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.