Mjehur

Kolijevka Nove Adrije

13.

“Mislite da ste jako pametni… kapetane Malinaru?” tiho je režao reptektorski general Manlaz, vireći iz saune položene neposredno uz Cingi-Lingijev olimpijski bazen, što je Krunoslavu blago olakšalo olfaktivnu pregovaračku poziciju. Neman je nakon toga sunula u bazen, u dvije sekunde ga preplivala po dužini, tamo i nazad, pa isplivala na plitki keramički rub.

“Dosad nije bilo službeno medicinski utvrđeno suprotno pa nemam razloga sumnjati, generale. No… pokušajmo se na trenutak uozbiljiti, molim vas. Nismo tu radi dokonog čakulanja, nego da iz ove specijalne akcije izvučemo kompromis koji će zadovoljiti vaše i naše interese”, mirno mu je odgovorio Krunoslav pa nastavio: “Ovdje sam u statusu tajnog pregovarača, ne samo mjehura nego i čitave humanoidne zajednice”, ledeno je blefirao. “Vi ste ovdje moj zarobljenik… gospodine kapetane”, frknuo je monstrum, “koji će biti zasluženo nagrađen za ubojstvo dvojice mojih ratnika, bez obzira na ishod vaše pregovaračke misije.” “Ovo je ratno stanje, gospodine generale. Vi, zasigurno, bolje od mene poznajete zakonodavstvo ratnog prava”, pobunio se Krunoslav. “Otkuda vam to, Malinaru? Imperij, koliko ja znam, ni s kim nije u ratu. A ja bih to trebao znati… zar ne?!” ironično se zagrcnuo reptektor. “Vratimo se na pregovore, generale”, predložio je Kruno. “Dobro… da čujem. Ali budite kratki, na vas sam već protratio previše dragocjenog vremena”, mrmljao je Manlaz, ispod oka promatrajući kolonu reptektorskih ženki koje su prilazile suprotnoj strani bazena. Razina smrada u Malinarovoj okolici na očigled je rasla. “Ovlašten sam ponuditi vam teritorijalne ustupke!” bacio je Krunoslav na kartaški stol svoj krunski adut. Morao je djelovati munjevito kako bi – unatoč ženkama – uspio zadržati barem trunku pozornosti suprotstavljenog pregovarača. Inače mu se moglo dogoditi da ga već sljedećeg trenutka proguta noć, premda je iz “Svetog Jakova” baš bilo odzvonilo podne. “Straža… otpratite kapetana do njegovih odaja”, hijenski je zalajao Manlaz pa, širokim zamasima, bečarski zaplivao prema hihoćućim damama izvaljenim uz rub bazena. Krunoslav se mogao samo moliti da je njegov mamac bio dovoljno slastan da zaintrigira generalovu podsvijest. Uostalom, vrlo uskoro će se u to uvjeriti. Nekoliko minuta kasnije sjedio je u svojim odajama… živ, s dubokim uzdahom olakšanja. “Odaje” su se sastojale od jedne podrumske prostorije bez prozora, dva sa dva, namještene drvenom kištrom – položenom na vlažan betonski pod – na koju nije stala ni polovica dužine njegovog ležećeg tijela. Otkrio je da mu je najudobniji, i jedini mogući položaj za spavanje, onaj trbušni. Znao je da mu buđenje neće biti bas najljepši dio dana.

14.

“Odakle vam sve ove informacije?” isljednički se postavio konfederalni šef Kriznog štaba. “Samo pretpostavka… na temelju televizijskih snimaka”, bezočno je slagao Mariofil. “Tako znači… pretpostavka”, mrmljao je policajac. “I ova pisana ovlaštenja su, isto tako, pretpostavka… pretpostavljam”, ironično je nastavio agent nervozno mašući po zraku pisanim dokumentom insektoidne Zajednice koji je nosio Odontov pečat i potpis. “Ne, gospodine… to smo dobili od naših dobronamjernih sugrađana iz `kolijevke`”, strpljivo je objašnjavao Mario, pretvarajući se da ne zamjećuje sarkazam u sugovornikovim riječima. “Uostalom, ne biste li trebali biti zadovoljni, sad kad imate realnu pregovaračku osnovu koja – bez ikakvih gubitaka za stanovnike mjehura – može razriješiti ovu krvavu dramu, bez daljnjih žrtava. Ili se, možda, varam?! nastavio je Mario, prijeteći. “Ne zaboravite, gospodine, da je jedna od taokinja u Cingi-Lingiju i majka moje djece, i vama nadređena, gospođa Ema Labudović. A zatim se izderao, unoseći se agentu u lice: “Zato bi bilo bolje da se… možda, ne varam!” “Smirite se, gospodine… samo pitam”, reterirao je policajac pred razgnjevljenim Mariofilom, rijecju i tijelom. Stojeci u pozadini, Koviljka je cvrsto stegnula Morinie prste. Ostali “kolijevkaši” su, vojnicki poredani, jedva susprezali smijeh. Istog trena u prostoriju je ujurila uniformirana osoba i obratila se šefu Kriznog štaba: “Gospodine… upravo sam s terena dobio potvrdjenu obavijest da su se insektoidi povukli s dva vazna strateška punkta u blizini Zagreba.”

15.

Manlaz je procjenjivačkim pogledom zurio u Krunoslava, koji je bio toliko ukočen da su ga reptektori morali donijeti u generalsku rezidenciju “Liburnije”. “Nismo dobro spavali… kapetane?” “K`o beba”, odvratio je. “Hm, hm… da ne povjeruješ”, mrmljao je reptektor. “Čovjek je, stvarno, tajni pregovarač svih humanoida.” “Nisam li vam rekao?” neodređeno je izustio Kruno, nemajući pojma o čemu general govori. “Ovi pomaci trupa nisu dovoljni”, nastavio je Manlaz. “Zahtijevam da mi insektoidi prepuste sve položaje oko Zagreba, sa stanjem zatečenim nakon naše posljednje okupacije.” “Generale… od mene možete zatražiti štogod hoćete. Na sve ću pristati. Stalo mi je jedino do sigurnosti talaca. Problem je u tome, do koje granice će insektoidi pristati na povlacenje. Oni nam cine uslugu, ali i njihova dobra volja ima svoje granice. A ja na te granice mogu samo djelomicno utjecati”, zabrinuto je odgovorio Kruno. “Prenapregnem li ih, možda će odustati od svega. Ja ne znam koji je vaš stvarni cilj. Ako je to `zaoštravanje do kraja`, onda nek nam se svima bogovi smiluju. Recimo da insektoidi i pristanu na uvjete koje ste postavili… radi sigurnosti Agrama morali bismo ostaviti od sviju nadziranu neutralnu zonu u dubini od barem pet kilometara sa svake strane mjehura. Vojnik ste… razumijete o čemu govorim.” “Pet je previše… jedan kilometar je dovoljan.” “Četiri?” “Neka bude tri.” “U redu… tri. Drugo… zabrinut sam za fizičko i psihičko zdravstveno stanje talaca”, nastavio je Kruno. “Tamo su žene, djeca… starci, izloženi neizdrživom pritisku. Neki od njih, zasigurno, trebaju liječničku njegu. Ima i žrtava. Dozvolite nam da im pružimo neophodnu medicinsku pomoć te da evakuiramo mrtve i ranjene u odgovarajuće obližnje ustanove. I na kraju… možete li taoce smjestiti u nadziranu izolaciju u kojoj neće biti izloženi neprestanoj izravnoj prijetnji ranjavanjem i smrću. Za vas oni predstavljaju samo strateški pregovarački ulog. Postigli ste svoj cilj. Zastrašili ste humanoidnu zajednicu. Ne vidim nikakvog razloga da te osobe i dalje okrutno i nepotrebno pate, bez obzira na to kakva će ih sudbina konačno zadesiti.” “Razmotrit ću vaše prijedloge”, neutralno je odgovorio general. “Straža… otpratite kapetana Malinara u njegove odaje.” Ovoga puta te “kapetanove odaje” nisu bile smrdljiv betonski ćumez s kištrom, nego raskošan penthaus na vrhu Cingi-Lingi Resorta. Sljedećeg dana kapetan Krunoslav Malinar je primio službenu depešu: “Poštovanje, kapetane Malinaru, pristajem na sve vaše prijedloge. Nastavljamo s pregovorima. Ostajem kod svojih zahtjeva.” U potpisu… “general Manlaz”.