MJEHUR

KOLIJEVKA NOVE ADRIJE

16.

Istureni bunker Generalštaba Armije insektoida smjestio se na ovećoj čuki ponad Zaprešica. U noći bez mjesecine, ispred gomile betona i čelika, stajala je raznorodna skupina. Šatorskim krilima su se štitili od krupnih kapi ljetnog pljuska koji je baš prestajao, jednako brzo kao što je započeo.

Svi pogledi su bili upereni prema dvadesetak kilometara udaljenoj tustoj lignji mjehura koja je, iznutra osvijetljena mliječnom svjetlošću, naličila vretenastoj žaruljici noćne lampe. Okružen desetkom formoida-ratnika, na rubu nasipa je stajao Chelice i noćnim dalekozorom osmatrao okolicu Agrama. “Demilitarizacija zone teče sukladno predviđenom planu. Naši položaji oko Zagreba su spremni za primopredaju čim padne konačna zapovijed”, prozborio je stasiti scorpionid svojim bogatim baršunastim baritonom. Sszhazsa ga je ovlašno, ali sa zanimanjem pogledala. Alen je pogledao Sszhazsu. “Hvala, vojskovođo”, oglasio se Mariofil, a onda se – s uočljivom nelagodom – obratio leidopteroidi i Albu Erosu. “Mi sad krećemo u polis, a vi se stavite na raspolaganje svojim središnjicama. Okupit ćemo se u `kolijevci`kad se ovaj cirkus završi.” Nije imao želuca objašnjavati im da u mjehuru nisu dobrodošli te da bi samim ulaskom u vakuolu riskirali trenutno upućivanje u dezintegracijsku komoru. Nije morao ništa objašnjavati, njih dvoje su samo nijemo kimnuli. Alen je uhvatio Lepidu za ruku i poveo je nekoliko koraka dalje, u sjenu: “Hoću li te opet vidjeti?” “To ovdje nitko sa sigurnošću ne može reći. Ako se sve dobro završi, ne vidim zašto se ne bismo…” zastala je. “Znaš, Alene, ženke… žene mojeg soja svoja krila šire samo jednom muškarcu, zauvijek. Radi toga moraju biti posve sigurne za koga to čine. Proces snubljenja je kod nas pomalo složen. Nas dvoje jedva da se i poznajemo. Daj nam vremena.” Povela ga je natrag, zagrlila ga, poljubila u obraz i otputila za Mariofilovom grupom. Oni su se upravo bili oprostili od Chelicea pa ušli u džip koji je, opasno vrludajući po izlokanom putu, krenuo prema Rakitju. Zastali su pred rampom, na ulasku u područje reptektorske vojne uprave. Nakon letimične provjere identiteta – a bilo je očito da je sve pomno pripremljeno – uputili su se na istok, izravno prema Agramu. Sad su već jasno mogli razaznati cijev žile, gdje se s lijeve strane izdiže s tla, da bi u visini donje trećine mjehurove visine ušla u vakuolu polisa. Nalazili su se u sigurnosti demilitarizirane zone. Oko njih se pružao kilometrima širok pojas demonske pustoši. “Nemate li dojam da reptektori baš i ne pate od pretjerane bojeve gotovosti?” pitanjem je zaključio Cibi. “U pravu si”, složio se Damir. “Više mi izgleda kao da se pakiraju.”

Chelice je posve sam stajao na nasipu. Iz obližnjeg šumarka u pozadini bunkera zabrujao je roj stršljenskih vespoida. Insektoid se nije ni osvrnuo da vidi desetak parova očiju velikih mačaka što su zlatno iskrile u mrkloj tami. “Onda… kao što smo se dogovorili?” odjeknulo je potmulo Magoorrovo režanje. “Otvorili smo vam koridor za povlačenje na ruti: Ivanja Reka, Sesvete, Donja Zelina”, odgovorio mu je Chelice ne okrećući se. “One zavjerenike u Abbaziji treba bez milosti pobiti”, zalajao je reptektor. “To nije u mojoj kompetenciji”, s gađenjem mu je odvratio ponosni scorpionid. Roj vespoida je ponovno zabrujao da bi njihov zuj, utišavajući se, zamro u dubinama šume. Zavladala je potpuna tišina, remećena samo krupnim kapima koje su se, tu i tamo, rasprskavale na tvrdoj površini betona.

“Damire… pokušaj, molim te, opet nazvati Krunoslava”, oglasio se Mariofil kad su se već posve približili mjestu na kojem se žila počinjala odvajati od tla i uzdizati prema vakuoli. “Stalno pokušavam”, odvratio je momčić. “Šefov telefon je isključen, ali sam siguran da je aktivan i da prima moje signale. Vjerojatno ga je negdje odložio prije nego što se predao diverzantima… a sad mu je nedostupan. Nastavit ću nazivati. Prije ili kasnije opet će ga se dočepati.” Mariofil ga je samo značajno pogledao. Damir nije ni sanjao u kojoj mjeri je njegovo predviđanje bilo točno. Krunin hendi je upravo ispisivao bezvučnu poruku, umotan u nepropusnu plastičnu vrećicu položenu u ispirač jednog toaleta na predzadnjem katu hotela Istrija-Liburnija. Džip se zaustavio uz sam nasip. Pored žile se nalazio odbor za doček koji se sastojao od desetak vojnika, raspoređenih pored ukopanog tenka. Jedan od njih je specijalnom alatkom zarezao stijenku žile. Ušli su u divovsku mračnu cijev. Drezinom s tri tračnice strmim usponom su se odvezli do ulaza u Vakuolu Agrama. Četvorka je neometano prošla kroz provjeru Ulaznog sektora i našla se u gradu. Taksijem su se odvezli do Mariofilovog stana. “Alene, Cibi… vi sad malo predahnite. Ti, Damire, ideš sa mnom. Čim se vratimo, svi zajedno krećemo na put u Abbaziju. Tamo je, u ulaznom sektoru Vakuole, sad smješten konfederalni Krizni štab s onim tikvanom Armandom na čelu, koji sam sebe naziva Numero Uno. Vidjet ćemo, možda Koviljka i Morina znaju nešto više o Krunoslavu… premda sumnjam. Ne usudim se telefonski ih kontaktirati jer nagađam da su pomno nadzirane.” I dok su Mario i Damir u žurbi napuštali stan, slobodan od obveza, dvojac je već krnjao izvaljen po kaučima dnevnog boravka.

“Imam odredjene indicije da kapetan Krunoslav Malinar – glavni inspektor vojnih postrojbi Ministarstva obrane Agrama, koje vodi gospođa Ema Labudović… a oboje su trenutno u nerazjašnjenom statusu u talačkoj krizi polisa Abbazia – dakle… da rečeni kapetan Malinar pregovara s vođom diverzanata, reptektorskim generalom Manlazom”, staloženo je izdeklamirao Mariofil. “Da, gospodine Labudoviću… čuo sam od Armanda sve o vašim vrludanjima s insektoidnom Zajednicom i moram vam reći da…” “Ta moja vrludanja su zasad zaustavila pokolj talaca u Abbaziji i vašem Numero Armandu otvorila realan prostor za rješavanje talačke krize pod za Konfederaciju prihvatljivim uvjetima”, prekinuo ga je Mariofil. “Siguran sam da ovdje imate i tekst Odluke Odontove Zajednice”, nastavio je. “Naravno da ga imam i… sve je to točno što ste mi ispripovijedali, gospodine Labudoviću. Problem je u tome što vi nemate formalne gradske ni konfederacijske ovlasti za korake koje poduzimate.” “Ja nisam ništa potpisivao, a moj nedostatak ovlasti mogli bismo riješiti upravo sada… i ovdje”, predložio je Mario. “Ja cijenim vaše napore, ali preporučio bih vam da rješavanje `situacije` prepustite struci”, svisoka se – ali s nužnom dozom opreza – postavio odnedavni vršitelj dužnosti u Ministarstvu obrane. “A ta vaša `struka` je Armando Uno“, iznervirano je prasnuo Mariofil. “Ali… gospodine Labudovicu”, pobunio se dužnosnik. “Nemam li pravo, gospodine vršitelju… kad tvrdim da ovlasti koje spominjete imaju upravo kapetan Malinar i gospođa Ema Labudović?” sugestivno je upitao Mario. “Da… ali njih dvoje su zatočenici u talačkoj krizi! Netko mora obavljati zaduženja u njihovoj odsutnosti” povukao je dežurni vršitelj dužnosti svoj krunski argument. “Tko vam kaže da oni ne obavljaju svoja zaduženja čak i sad, u mjehuru Abbazije? Jeste li na televiziji vidjeli da su njih dvoje zarobljeni? Niste. Pripazite dobro, gospodine, na svoje postupke”, upozorio ga je Mariofil. “Aaaa… vi ste u kontaktu s navedenom gospodom?” suzdržano se oglasio dužnosnik. “Recimo, gospodine… da vi ne morate baš sve znati”, spustio mu je Mario pa nastavio: “Što će se dogoditi kad se, za dan-dva, kapetan i ministrica vrate na svoja radna mjesta?” “Pa dobro… što vi, konkretno, tražite od mene, gospodine Labudoviću?” zavapio je sad već ustrašen dužnosnik. “Tražim službeni status agramskog pregovarača za talačku krizu u Abbaziji“. Mi tamo imamo svojih talaca, zar ne?” staloženo je izgovorio Mariofil. “Ali vi nemate pretpostavke za takvo zaduženje. Vi ste samo magistar lingvistike i suprug ministrice obrane! I čemu će vam, uopće poslužiti taj status kad su pregovori podignuti na konfederalnu razinu?” pomalo se predavao vršitelj dužnosti. “Jeste li ikad čuli za autonomiju konfederalnih jedinica, gospodine? Imenovani predstavnik federalne jedinice ima pravo staviti veto na sve blesave odluke konfederalnih tijela. Eto čemu… gospodine. Osim toga, nije li korisno da Agram, u pregovorima koji ga se tiču, ima svojeg vlastitog pregovarača? Može li vas netko, danas-sutra, zbog toga kritizirati?”

17.

Krunoslav Malinar je, zajedno s Emom Labudović i predsjednikom gradskog Civilnog štaba Abbazije, sjedio u sjeni organskih palmi, uz rub srcolikog bazena, u otvorenoj bašći svog hotelskog penthausa na vrhu zgrade “Ilirije-Liburnije”. “Reptektori su posljednjih sati povukli svoje gradske ophodnje i zabarikadirali se ovdje – u “Istriji-Liburniji” i u Cingi-Lingiju”, izvještavao je Opatijac. “Mi smo, skromnim sredstvima kojim raspolažemo, diskretno okružili obje građevine, za slučaj da dođe do pogoršanja talačke krize. Ali ne bismo bili u stanju pružati otpor duže od sat ili dva. Naše medicinske službe su, sukladno vašoj preporuci, kapetane Malinaru, sanirale zdravstvenu situaciju talaca. Sva tijela preminulih na našoj su “patologiji”, djeca su u vrtićima, starci u domicilima, a ranjenici raspoređeni po bolnicama. Pružena nam je mogućnost redovite isporuke hrane i lijekova, a naše službe za njegu pružaju pomoć i taocima s posebnim potrebama, ovdje u hotelu. Moram reći da su reptektori pritom bili vrlo tolerantni i kooperativni.” “Hvala vam, gospodine… obavili ste sjajan posao”, obratila mu se Ema. Ispraćajuci ga, zajedno su krenuli u redoviti obilazak dva najviša hotelska kata u kojima su sad boravili svi preostali taoci. Nigdje nije bilo ni naznake reptektorima koji su zauzeli prostore ispod trećeg po redu, praznog tamponskog kata. Kad je ostao sam, Krunoslav je izvadio hendi pa u njega ukucao poduzete mjere, kao i trenutno stanje talačke krize. Nije se zavaravao. Znao je da bi svakog trenutka moglo planuti. Previše je nepoznanica bilo u igri. Uskoro je stigao i odgovor. Zabrinula ga je Mariova primjedba o Magoorrovu mogućem povlacenju trupa iz okolice Zagreba. Ako se pokaže istinitom, činjenica da se Imperij potpuno ogradio od vlastitih reptektorskih separatista, za taoce će biti katastrofalno loša vijest. Oni više nisu imali nikakvog uloga za pregovore s Manlazom. Čim budu saznali da su izgubljeni, diverzanti će postati posve nekontrolirani, a general će s pravom zaključiti da ga je i on – kapetan Malinar – izigrao… zajedno s insektoidima, kao i s vlastitim reptektorskim rođacima. Vojna akcija konfederalnih jedinica kroz Vakuolu možda će spasiti Abbaziju od potpunog uništenja, ali taoci ce biti izgubljeni. Nije postojao baš nikakav način da se obrane. Masovan prodor talaca u grad, kroz reptektorske katove, bio bi okrutno samoubojstvo. Kruno je odmah naredio diskretno povlacenje staraca i invalida na gornji kat. Dolje će ostati samo  za borbu spremne osobe. Započelo se i s izradom priručnih sredstava samoobrane. Sve je to bila tek zličica vode u borbi protiv nailazećeg šumskog požara.