MJEHUR

KOLIJEVKA NOVE ADRIJE

19.

“Kamo ćete, kapetane!?” posprdno je zalajao Manlaz. “Ne mislite, valjda, morskim putem pobjeći iz mjehura?” Ne obazirući se na reptektorovu porugu, Krunoslav je objahao pa zatim i preskočio starinsku štangu ogradice koja je dijelila šetnicu od mora. Uronivši noge do koljena, zagrabio je šaku vode i prinio je ustima. Ispljunuo ju je pa, zgranut, izjavio: “Slana je. Nevjerojatno! Bazična ameba mjehura je slatkovodno biće. Ovo što gledamo, sve tamo do nevidljive stjenke polisove membrane, samo je gigantski bazen ispunjen morem.” Lungomare se pružao prema Voloskom koje, po svemu sudeći, nije bilo drugo do hologram izveden u tehnici perspektive. Obmana osjetila je bila potpuna: mediteranska vegetacija, krici galebova, holo-otoci na pučini…

“Ja sam svoj dio dogovorenih obveza ispoštovao, Malinaru… sad je red na vama, da se iskažete”, oglasio se Manlaz nečim što se moglo smjestiti između predenja i potmulog režanja. Slučajnom prolazniku – kojem u ovom slučaju, iz razumljivih razloga, nije bilo traga – prizor se mogao učiniti dražesnim. Jedan je gospodin poznijih srednjih godina izveo u šetnju svog kućnog ljubimca veličine kraljevskog tigra – pomalo neobičnu himeru sastavljenu od dijelova aliena, velociraptora, divovske mačke i hijene, s otrovnom repnom bodljom hipertrofiranog škorpiona. Nedostajala je samo još uzica-vodilica, gumena kost i: “Hop, Fido… aport!” “Hvala vam na kooperativnosti, gospodine generale”, odlučno je izustio Kruno nastojeći prikriti strepnju koja ga je prožimala do srži bića. Bude li reptektor makar i samo naslutio njegovu nesigurnost, priči će biti kraj. A što ako Manlaz već zna da su ga se njegovi rođaci odrekli i ostavili ga na cjedilu? Možda sve ovo i nije drugo do… okrutna igra `alien`-macke i humanoid-miša. “Svi položaji oko Zagreba spremni su za primopredaju, generale. Vi odredite modus i protokol”, hladno je Malinar nastavio svoju potencijalno samoubilačku pokerface-igricu. “Obavijestite svoje pretpostavljene, kapetane… a vi to radite telepatski, pretpostavljam”, sarkastično se iskezio Manlaz, “da bi jedna desetina mojih specijalaca sutra ujutro, točno u osam sati, željela krenuti u turistički obilazak grada Zagreba. Stavite, molim vas, uvaženim gostima na raspolaganje odgovarajuću prijevoznu infrastrukturu i pokažite im turističke znamenitosti Zagrebačke županije… one za koje gospoda budu iskazala zanimanje. Očekujem njihov povratak – u punom broju – do ranih večernjih sati.” Dok je to izgovarala, mutirana neman je pronicljivim pogledom zurila u Malinarove oči… prazne oči lignje.

20.

“A lijepo sam vam napisao da ne dolazite”, grmio je kapetan Malinar na trojac medicinara u bijelim kutama, okupljen u sjeni palmi pored srcolikog bazena. “I ja se veselim što tebe vidim”, hladno mu je uzvratila Koviljka. “Ma ne… u stvari… znaš šta ti govorim”, uspentao se Kruno. “No sad, kad ste već ovdje, dobro mi došli.” “Bolje te našli”, uzviknula je Morina pa skočila “bombu” u bazen. Htjeli – ne htjeli, i ostali su joj se priključili. Ionako su bili mokri do gole kože… ispod svojih bijelih kuta. “Šta je, lafe… mislio si otići sam, bez nas!?” zajašila je Koviljka Krunoslavu na vrat pa, fundajući ga, nastavila: “Ne ide to tako… ili idemo svi ili ne ide nitko!” Isplivali su se do golog ludila. Bio je to način da isprazne nakupljene frustracije, strahove i strepnje. Ležali su pod vrelim suncem, tjelesno iscrpljeni i prazni. Odnekud se stvorila Ema: “Mario, dođi… moram s tobom razgovarati.” Otišli su i sjeli za udaljen stol pod suncobranom. “Mamicu za ruku…” zločesto je prokomentirala Morina, gledajući ih gdje gotovo prislonjenih glava ozbiljno raspravljaju. A onda je Mariovo lice ozario širok osmijeh. Ema je ustala i bez riječi se udaljila. Kruno se lijeno dogegao do stola i sjeo pored Mariofila. Uzeo je iz torbe-hladnjaka flašicu soka pa ju je počeo kotrljati po užarenom licu. Pridružile su im se Morina i Koviljka, a zatim i Alen. Dugo su sjedili bez riječi, okrepljujući se gorčasto slatkom, hladnom tekuićinom. “Damir je ostao na položaju… kod Numero Armanda”, progrgljala je Koviljka, gutajući sok. “Ti idioti su bili odlučili jučer napasti otmičare specijalcima”, nervozno je ispalio Mariofil. “Jedva sam to spriječio… stavljanjem agramskog veta na konfederalnu odluku. Ali sve je to kratkog daha. Napast će prije ili kasnije.” “Kad bolje pogledaš, Mario… više i nema drugog rješenja za ovu talačku krizu”, zabrinuto je zaključio Krunoslav. “Ako reptektorska diverzantska izvidnica koja je danas otišla provjeriti stanje na terenu donese Manlazu loše vijesti – a teško da neće – vatromet će započeti odmah. Nema nam druge nego još prije večeri biti spremni na najgore. Idemo sad provjeriti zamke na vanjskim zidovima hotela. Vjerojatno će reptektori i kroz prozore pokušati da nas zaskoče. Svaka sekunda će biti dragocjena. Jedina šansa nam je… izdržati dok naši specijalci ne savladaju diverzante. Nažalost, dečki će prvo morati srediti Cingi-Lingi Resort jer je bliži Vakuoli. Tek tada mi dolazimo na red.” Zašutio je. I ostali su šutjeli. Zatim su odlučno krenuli.

21.

Prasnulo je prije nego što su mogli sanjati u najluđim snovima. Damir je samo stigao napisati: “Nešto se događa”, a Cingi-Lingi je već bio u plamenu. S prvim ispaljenim metkom započeo je i prodor reptektora na treći, tamponski kat “Istrije-Liburnije”. Taj prazni kat uskoro nije bio nimalo prazan. Odvijale su se okrutne borbe za svaku sobu. Minute su prolazile i, unatoč nadljudskim naporima i žrtvama branitelja, tamponski kat je bio izgubljen. Sva sreća da su zidne zamke uspješno spriječile prodor diverzanata kroz prozore. Krunoslav je s predzadnjeg kata “Istrije-Liburnije” zabrinuto promatrao buktinju Cingi-Lingija. Procjene nisu bile ohrabrujuće. Sve se odvijalo isuviše sporo. A, realno govoreći nije ni išlo brže. Zatočenici su, od oružja za borbu, uglavnom imali zube i nokte, a tu su reptektori bili u značajnoj prednosti. Uskoro je i predzadnji kat bio pred padom pa su se – u kaosu očajanja – taoci panično slijevali u penthaus na vrhu zgrade koji je – premda prostran – sad već bio premalen da prihvati sve prekobrojne goste. Većina ih je, u sveopćem naguravanju, jednostavno popadala u srcoliki bazen. Krunoslav, Morina, Mariofil, Koviljka, Alen i Ema su držali posljednju odstupnicu izlaza na vanjsku terasu. Hrabrili su jedni druge i međusobno se podržavali, svjesni da im je položaj beznadan.

“Malinaru, prokletniče… osobno ću ti presuditi!” iz sobe je dopirao hijenski Manlazov lavež. U trenutku kad je diverzantski general pobjedonosno stupio na vanjsku platformu penthausa mjehurom se razlegao zaglušujući zvižduk. Nad nebom Abbazije lebdjela je blistava letjelica sa svih strana načičkana oštrim, dugačkim šiljcima. Svi stanovnici i gosti polisa – zvani i nezvani – zastali su i podignuli začuđene poglede uvis. Na udaljenom svodu mjehura zasjalo je novo sunce. Mijenjalo je boje, od ciana do magente, i pomalo gubilo sjaj. Uskoro zatim pretvorilo se u pastelni violetni krug, nalik kaleidoskopu ili razlistanim lećama objektiva starih fotoaparata. Iz tog naizgled malenog kruga u mjehur polisa su sunule užarene konture dizala…. dizala koja su se na očigled povećavala, dok nisu dosegnula veličinu prostorija. Mogli su se vidjeti samo, neonom ocrtani, vanjski obrisi kocaka koje su se, čitavom dužinom spuštanja, svjetlosnim tracima razvlačile u izdužene piramidalne kvadre s vizualnim skraćenjima udaljene perspektive. Sve ostalo… zjapilo je prazninom.

“Šta čekate!? Upadajte… ili biste radije ostali!? Hiiii-hi-hi!” prenuo ih je kozji smijeh šašavog starca što je dopirao iz najvećeg dizala koje je, zaustavljeno, lebdjelo neposredno nad površinom bazena. Taoci su se, isprve neodlučno pa zatim sve brže, počeli uspinjati na nepostojeće podne platforme. Albi – Juraj i Grgur – za to su vrijeme iz dva manja lifta otvorili vatru na reptektore koji su, nakon početne ošamućenosti, stali opet nadirati na terasu, ugrožavajući živote talaca i njihovih branitelja. Kad su se svi zatočenici uvukli u sigurnost liftova, Malinar je povikao: “Admirale… poštedite generala Manlaza!” Poput svijetlećih strijela, dizala su poletjela prema nebu polisa, prošla kroz mjehurovu membranu i nestala u utrobi letjelice. Na nebu Abbazije opet je sjalo samo jedno sunce.

22.

“Ne mislite, valjda, sami i nezaštićeni ući u taj kavez… kapetane?” uzasnuto je zapitao dežurni tamničar. Reptektor je ležao na prostoj pricni u dnu kaveza za velike mačke, osiguranog debelim čeličnim šipkama. “Samo vi otključajte i propustite me unutra”, mirno je zamolio Krunoslav. “Ako prođete kroz ta vrata, kapetane… ne garantiram vam sigurnost”, muklo je zarežao Manlaz. Iz mračnog kuta prostorije blistalo je svjetlucavo zlato crnom okomicom razdvojenih divovskih mačjih šarenica. Istog trena kad je stražar munjevito zalupio vratima kaveza reptektor je već ležao na Malinarovim prsima. “Da… i šta ćemo sad? Uozbiljite se. Nismo djeca, generale”, opušteno je izgovorio Krunoslav. Manlaz je polako ustao, a onda se, spuštenog zatka, odvukao u svoj kut. “Odaje vam i nisu baš bogznašta”, sa smiješkom se oko sebe osvrtao Malinar. “U istarskom zaleđu, nedaleko od `kolijevke` Nove Adrije, ima lijepih pustih terena… pravi mali serengeti. Tamo biste, u blaženom miru, mogli provoditi svoje zatočeničke dane… loveći i uživajući u društvu sa svojim ženkama. Robija je robija, ali nije svaka robija… robija”, zaključio je  Kruno. “Robija je… robija”, muklo se oglasio Manlaz, a zatim jedvačujno dodao: “Pristajem, kapetane Malinaru.”