Četrnaesto poglavlje

Zapisnik zaključaka izvanredne sjednice Vojnog vijeća ravnokrilnih, opnokrilnih, tvrdokrilnih i prakrilnih humanoidnih insektnih sojeva. Datum: 5. srpnja 2527; Predsjedavajući: v.d. zapovjednika bojevih jedinica Humanoidnih Odonata Njegovo Prinčevsko Visočanstvo Khaadeh XII.

Obrazloženje – “Sukladno ovlastima koje proizlaze iz Statuta Zajednice insektoida, a pozivajući se na stavak 2. o autonomiji sojeva, naređuje se: 1. Zaprječivanje svih mostova i prilaza od Jankomira prema zapadu; 2. Evakuiranje nemoćnog stanovništva u područje Ruda, u samoborskom zaleđu; 3. Plitko ukapanje trupa i taktičko miniranje područja na liniji Bregana – Bestovje; 4. Stavljanje u bojevu pripravnost svih vojnih obveznika koji nisu zahvaćeni općom mobilizacijom Armije Zajednice insektoida. Vrijeme izvršenja: 6. srpnja 2527. u 23:00h – 7. srpnja 2527. u 04:00h. Oznaka tajnosti: Najstrože; Svrha djelovanja: Preventivno.”

Petnaesto poglavlje

Odmah nakon ponoći rastvorili su se prostrani raspori uzduž žile na području Rastovace kod Plitvica. U noć su izmiljele gusjenice teške artiljerije i odmah stale raspoređivati svoje bojeve baterije, zauzimajući strateške pozicije na terenu. Jedni su se ukapali neposredno pokraj žile, dok su drugi zauzimali udaljenije položaje, stvarajući isturena uporišta. Napad je mogao uslijediti svakog trenutka.

…

U gluho doba noći, oko tri sata ujutro, sva su svjetla u stanu Mariofila Labudovića bila upaljena. Kad je ulaz u dječju sobu bio mračan, osjećao se beskrajno usamljenim. Ovako, činilo mu se da će svakog trenutka odatle izviriti čupave glavice njegovih ovčica – Marinina i Franova. Ema mu je dozvoljavala da ih viđa dvaput tjedno, ali to nije bilo dovoljno. Kako i bi!? Podignuo je slušalicu s namjerom da je nazove i kaže joj da odlazi. “Nema smisla buditi je u ovo vrijeme”, pomisli. “Sad se započinju ratovi jer nitko normalan više ne može stajati na nogama, a ne nazivaju se obiteljski ljudi koji blaženo spavaju.” Telefonirat će joj iz Karlovca kad bude presjedao. Dok se pažljivo izbrijavao, voditeljica radijskog programa upozoravala je ranoranioce na povećanu opasnost od požara u Dalmaciji. Dodala je i nešto o neuobičajenom porastu subverzivnih aktivnosti na čitavom teritoriju hrvatskog vanjskog svijeta, da bi odmah zatim uslijedila patetična koračnica koju je posljednji put čuo još u djetinjstvu. Namrštio se i zavrtio tražilo programa. Danas je želio slušati samo ugodne vijesti. I premda mu je putna torba već danima ležala u ostavi – brižljivo spakirana i spremna za put velikih očekivanja – nije se mogao oteti dojmu da je nešto važno zaboravio ponijeti. Davno su prošla vremena kad se ovako spremao na put: da na sve mora misliti posve sam i kod svih se važnih odluka osloniti samo na sebe. A to je bilo tako neopisivo teško i tako… besmisleno. “Halo, taksi služba, molim vas… na uglu Medulićeve i Dalmatinske… da kod `Pračke`… hvala.” Upisao je broj taksija u putni notes, pogasio svjetla i zaključao vrata s vanjske strane.

…

Vagon je bio neočekivano dobro popunjen za ovako rano doba dana. Mariofil je odsutno gledao kroz prozor kojim su promicala polja uzraslog žita. Zatim bi – uz zvuk zvona – munjevito projurile postaje periferijskih gradića na kojima se brzi vlak nije zaustavljao. Sve je to, razumije se, bila fikcija – pradavne slike idiličnog života u vanjskom svijetu. Jurili su kroz tamni tunel žile. “Ovi prozori-ekrani uistinu su zadnja riječ tehnike. Nude čak i vizuru perspektive, gotovo pa stvarnu višedimenzionalnost. Mora da je radi toga karta do Karlovca tako nesrazmjerno skupa”, pomislio je Mario. U nedostatku pametnijeg posla još jednom je proučio itinerer. Znao ga je već napamet. Prvo će se spustiti do Jadere. Tamo je programom bilo predviđeno noćenje, uz obilazak turističkih znamenitosti. “Mo`š si mislit!” Budući da je polis nosio čistu desetku, sigurno se neće ni maknuti iz turističkog antičkog geta. Sutradan slijedi nastavak prema jugu, sve do odredišta u Ragusi. Sveukupno, dva dana puta i prijeđenih osam stotina kilometara. “U zamjenu za toliku patnju morat će me stvarno dobro zabaviti”, zaključio je uz obješenjački osmijeh. Mjehur dubrovačkog polisa – prema posljednjim dostupnim podacima – nasukao je svoju tustu tjelesinu u Omblin kanal, u potrazi za pitkom vodom, sve tamo od Nove Mokošice do Rozata. Postojala je mogućnost – istina ilegalna, ali koga za to briga – izleta u vanjski svijet i kupanja na prekrasnim plažama Dubrovačke rivijere. Čuo je to iz povjerljivih izvora. Dečki su mu, preko veze, sredili i status voditelja turističke grupe. To je, istina, sa sobom nosili neke manje obveze, ali  je zato umanjivalo cijenu aranžmana. Zatim se malo pozornije usredotočio na svoju okolinu. Zaigrao je igricu predviđenu za dugotrajne sate dosade, igricu odgonetavanja sudbina nepoznatih ljudi koji su ga okruživali. “Onaj nestrpljivi tinejdžer na kraju prvog odjeljka sigurno putuje na ljetne praznike i ne može dočekati da stigne na odredište”, ocrtao si je Mario profil prvoizabrane osobe. Na suprotnoj strani vagona sjedila je skupina šutljivih muškaraca snažne građe i izrazito discipliniranog ponašanja. Povremeno su bacali diskretne poglede prema drugoj strani vagona. “Mora da im se sviđa ona zanosna ljepotica koja sjedi pokraj dječaka iz prvog odjeljka. Nemam baš osjećaj da mu je ona majka.” Pozornost mu je privuklo dvoje sredovječnih ljudi koji su sjedili u istom smjeru kao i oni mladi, ali s druge strane prolaznih vrata vagona. Zgranulo ga je nešto snažno, izrazito dramatično, u muškarčevom pogledu. “Ovaj čovjek je očajan. On proživljava neku užasnu osobnu tragediju.”

…

Odjeknula je gromoglasna eksplozija. Vlak je posrnuo, načas zastao, da bi zatim – poput kamena ispaljenog iz pracke – pojurio. Kočnice su žestoko škripale dok se negdje ispred njih sve treslo od prasaka eksplozija. Kad se podigao s poda vagona, Krunoslav je točno znao što se dogodilo. Žila je bila napadnuta. I ne samo to… tamo naprijed – vrlo blizu – bila je potpuno presječena. Uz grub trzaj, vlak se napokon zaustavio. U vagon je bučno utrčao vojnik u punoj ratnoj spremi, vičući: “Napadnuti smo! Krenite odmah na nižu razinu gdje vas čeka povratni transport! Stanje je kritično!” Isprve zgranuti, ljudi su se počeli pribirati i u žurbi napuštati vlak. “Ja se ne vraćam”, sugestivno je izgovorio Kruno. “Ne želim ostatak života provesti u kažnjeničkoj koloniji. Znam da me vani ne čeka ništa lijepo, ali spreman sam riskirati”, odlučno je zaključio dok su oko njih putnici stvarali pravi stampedo. Nakon kraćeg razmišljanja javila se Koviljka: “Idem s tobom.” “I ja… i ja”, priključili su se Damir i Morina. “Ali, zaboga, zašto?” povikao je Krunoslav, nadglasavajući se s urlicima uspaničene gomile. “Vi ste dobili znatno blaže kazne i ne morate toliko…” Nije stigao završiti rečenicu. Koviljka ga je već za rukav izvukla iz odjeljka i odlučno se ubacila u maticu koja ih je vukla na donji peron.

U sveopćem kaosu Mariofil se, začudo, uopće nije zbunio. Pažljivo je maramicom stisnuo nos koji je obilno krvario te je nastavio igrati započetu igricu. Kako je mogao biti toliko slijep!? On – veliki majstor pogađanja ljudskih sudbina – kojega su roditelji još u djetinjstvu prozvali vještacem. Sad su mu stvari bile puno jasnije. Kako li se, uostalom, toga nije ranije sjetio!? Ovi ljudi naprijed – to je barem očigledno – bili su izopcenici. Oni s dna vagona nadgledali su njihov izgon. Pričekao je da kažnjeni nesretnici – pa zatim i njihova pratnja – napuste vagon, da bi i sam odlučno krenuo. Bauljao je i plivao kroz raspomamljenu gomilu, nastojeći ne izgubiti iz vida svoje orijentire. Na donjem peronu, oko ulaza u povratne vlakove, situacija se malo raščistila. Ugledao je izopcenike kako, bez dvoumljenja, zamiču niza stube koje su vodile u najniže, putnicima zabranjene razine žile. Bio je siguran da zna što oni namjeravaju. Pratitelji su – očito sasvim zbunjeni – zastali, a onda su se razdvojili. Jedan od njih ušao je u povratni vlak, dok su se ostali uputili za svojim plijenom. Mario ni za tren nije dvojio. Što je, uopće, imao za izgubiti.

…

Marširajući odlučnim korakom prema mjestu proboja žile Krunoslav je osjećao da se, nakon dugog perioda izbivanja, napokon vraća kući. U zagušljivom teretnom tunelu još se osjećao miris kerozina i znojnih ljudskih tijela. Volio je taj miris – miris akcije i adrenalina. “Teško vozilo dolazi straga!” javio se Damir koji je grupi držao odstupnicu. Jedva su se stigli ukloniti u najbliže zaustavno proširenje, kad je pored njih protutnjala oklopljena jedinica. Svježe snage pristizale su u pomoć onima na bojištu. U daljini se već mogla nazrijeti sićušna točka danjeg svjetla. Povećavala se i prerastala u blještav krug. Što su se više približavali izlazu iz žile, tutnjava borbe bivala je zaglušnija. Već su se mogli razabrati glasni povici vojnika koji kreću u napad. Uz rub tunela počela su se pojavljivati tijela poginulih vojnika i uljeza. “Znači, uspjeli su se probiti u žilu”, zamišljeno je primijetio Kruno. “To nije dobro… nikako nije dobro!” Unatoč tome što su mrtva tijela bila ovlaš prekrivena šatorskim krilima, pred grupom se pružao zastrašujući prizor. Da li zbog šoka ili radi urođene ženske pribranosti u iskonskim trenucima životne ugroženosti, uglavnom… cure su se držale odlično. To bi se već teže moglo reći za Damira koji je, oslonivši se rukom na zid tunela, povraćao. “Posljednji je trenutak da se naoružamo”, naredi Krunoslav. To su i učinili, kupeći oružje s tla. Na samom rubu  izlaza iz tunela zaustavili su se kako bi sagledali situaciju u kojoj su se zatekli. Donja polovina žile bila je raznesena enormno jakim eksplozivom da bi, nakon toga, gornji svod bio prepiljen, kao da je odrezan divovskim škarama. Rubovi reza bili su prekriveni sukrvicom. Stotinjak metara dalje, prilično udesno, ležao je nastavak žile. Mlohavo ispuhan, nalikovao je shematskom prikazu presjeka mnogožilnog električnog kabela. Svuda uokolo odvijala se bliska borba koja, u pravilu, rezultira mnogobrojnim žrtvama. Područje između presječenih krajeva žile bilo je prekriveno ispremiješanim posmrtnim ostacima, obiju strana, razorenim bojnim vozilima i odbačenom ratnom opremom. Ponegdje su se mogle vidjeti divovske muhe… prizor je bio neopisivo okrutan. Leteći ili trčeći insektoidi nalijetali su u valovima na ukopane protuzračne položaje koji su uzvraćali artiljerijskom vatrom. Zasad su odolijevali, ali je ishod borbe bio sasvim neizvjestan. Nije bilo nikakve mogućnosti da inženjerija, u uvjetima izlozenosti izravnim ratnim napadima, započne radove na dovlačenju i pripajanju žile. Pravilno procijenivši situaciju na ratištu vođa inženjeraca je, slobodan od vlastitih obveza, svojim manevrima pružao spasonosnu logističku podršku izloženim jedinicama, omogućujući im prostor za navalu, a time i odmicanje bojišnice od same žile. “Ne znam zašto, Ferketicu… ali čini mi se da tu osjecam tvoju ruku”, mrmljao je Krunoslav. Raspored bojevih trupa obrane bio je izveden šablonski, sukladno udžbeniku vojne strategije. Pitanje je, samo, je li to u ovom paklu bilo dovoljno dobro. Očigledno se radilo o visokoškolovanom časniku bez značajnijeg ratnog iskustva. Krunin pogled su privukli pokreti kornjaških trupa u neprijateljskom zaleđu. Naslutio je zamku. Napad po lijevom boku bio je tek odvlačenje pozornosti od snaga koje će, razvijajući se u klin, provaliti u srce bojišta i pokušati ugroziti samo zapovjedno središte obrambenih snaga žile.  Sasvim neočekivano, uha mu je zaparala rafalna paljba iz najneposrednije blizine. Kad se okrenuo prema izvoru paljbe, Kruno je ugledao nepoznatog muškarca kako grčevito steže metalni kundak strojnice. Još uvijek se dimila. Njegovo lice moglo se nazvati simpatičnim, premda ne i lijepim… s tim natečenim, krvavim nosom. Ispod svečanog odijela, pomalo zgužvanog i zaprašenog na koljenima i laktovima, ocrtavalo se atletsko tijelo. Blago zaobljen trbuščić upozoravao je, ipak, da je vlasnik u posljednje vrijeme malo zanemario teretanu. “Morao sam ih…” izgovarao je, nespretno se opravdavajući. Na tlu, uz rub žile, previjala su se dva izrešetana formoida. “Za mnom”, zapovjedio je Krunoslav, iskačući na grudvasto, bodljikavim korovom obraslo tlo. Pojurio je poput vjetra, nastojeći se dokopati zaklona poluprevrnutog džipa što je ležao nedaleko od njih. Tijela posade teško su se mogla razabrati u smjesi odjece, mesa, krvi i smrvljene ratne opreme. Damir više nije imao vremena za povraćanje. Upravo je, zajedno s neznancem, pomagao Krunoslavu osoviti džip na sva četiri kotača. Pokrenuli su ga – podižući oblake, dima i prašine – da bi, odmah zatim, uletjeli u središte bitke. Morina je upravila vozilo prema zapovjednom centru obrane. Dotle su ostali prašili kao ludi iz lakih strojnica. Izgleda da su još neke jedinice shvatile što se događa jer su se uputile u istom smjeru. Kad je džip, praćen vodom artiljerije, dospio do opkopa baze, obrana je već bila probijena. Unutra je vladao kaos bespoštedne borbe za goli život. Krunoslav je visoko uzdigao ruku, zaokruživši njome kao da baca laso. Vodnik na kupoli oklopnog vozila shvatio je poruku. Zaobišao je opkop i žestoko udario na trupe insektoida koje su sprijeda opsjedale bazu. Istovremeno Krunina grupa se iskrcala, popela na stražnju stranu opkopa i stala rešetati po neprijateljskim vojnicima u sjedištu obrane. Odjednom su ugledali Damira gdje, uz uzvik “navali”, sam kreće na juriš. Što im je drugo preostalo nego da ga podrže žestokom vatrom. Potpuno zbunjeni ovim fanatičnim ispadom, insektoidi su se dali u bijeg prema prednjoj strani opkopa. Tamo su ih dočekali artiljerci. U međuvremenu pristiglo je još nekoliko jedinica. Baza je bila spašena. Nažalost, cjelokupna posada, zajedno s mladim kapetanom, ležala je pobijena. “Damire… ti si lud”, konstatirala je Koviljka. On se, u nelagodi, samo zbunjeno cerekao. Bilo je vrijeme da se nešto poduzme. Ostavši bez naredaba središnje komande, zapovjednici vodova na terenu zbunjeno su se ogledavali, nastojeći djelovati iole suvislo. Bez prave koordinacije, to je bilo nemoguce. Posljedice kaotičnog stanja uskoro su se iskazale kroz napredovanje napadača na brojnim punktovima bojišnice. Uvjerivši se da “zelena veza” žičanim terenskim telefonima, začudo, još uvijek funkcionira, Krunoslav je preuzeo zapovjedništvo. Učinio je to takvom suverenošću da nikome od pridošlih časnika nije ni palo na pamet da mu ga ospori. Odmah je naredio povlačenje isturenih jedinica na rezervne položaje, kako bi spriječio uvlačenje neprijatelja u vlastite redove, kao i napade na nezaštićene bokove. Središnja komanda je opet proradila. Situacija na bojištu postupno se stabilizirala. Osjetivši sigurnost zajedničkog djelovanja, pojedine jedinice su čak kretale u napad. Sa stanovišta vojnog morala to je bilo dragocjeno. Pomogla je i činjenica da je iz žile iscurilo malo pojačanja. Ipak, ukupno stanje na bojištu je bilo očajno. Kao u izgubljenoj poziciji partije šaha, svaki potez je neminovno vodio prema izvjesnom porazu. Samo ih je još čudo moglo spasiti.

“Kruno… pogledaj tamo”, povikala je Morina, pokazujući prstom prema zaleđu neprijateljskih snaga.