…Nakon dvadesetak minuta drmusave vožnje družina je izbila na more. Zavezli su vozilo u plitak jezerski rukavac i prekrili ga šibljem. Nastavit će pješice. Polako su se spuštali stjenovitom stazom, obavijenom bodljikavim šipražjem. Daleko, na istaknutoj stijeni, uocili su stražara. On njih nije primijetio. Kako i bi, kad je bio zaokupljen tolikim razgolićenim kupačicama. Pažljivo su zaobišli “mrtvu stražu” – koja više i nije bila toliko mrtva, jer je odatle doprla tutnjava gromoglasnog hrkanja – i… našli se na plaži.

U pitomom zaklonu uvale ljuljuškao se ukotvljen brodić. Prostrana pješčana površina bila je prekrivena suncobranima, ležaljkama, ručnicima i svim ostalim pomagalima koja idu uz pijesak, more i sunce. Odjekivala je tipična ljetna glazba. U priručnom kontejneru prodavala su se osvježavajuća pića, hrana i ostale potrepštine. Spustivši se do kantine, temeljito su se opskrbili. Odlučili su, nakon svega, provesti jedan opušten dan na plaži. Dogovorili su se da, na smjenu, podrže pospanog stražara sa stijene. Prvo dežurstvo je preuzeo Krunoslav. Do besvijesti su napucavali plavo-žutu loptu, da bi se zatim opušteno izležavali pod suncobranima. Momci s plaže neprekidno su opsjedali Morinu, zbog njene iznimne ljepote, ali ih je ona redom odbijala. Već je bila izabrala. Za to vrijeme njezin se izbor nezainteresirano valjuškao u plićaku, buljeći praznim pogledom u daljinu. Kasno popodne uvalom je odjeknuo zvuk gonga, a zatim i poziv gostima da se okupe ispred broda. U trenu su išceznuli svi tragovi plaže. Ostao je samo izgažen pijesak. Dok je čekala na neizvjesni ulazak na brod, Morina sama sebe nije mogla uvjeriti u to da su svi ovi dogđjaji – koji su se proteklih dana na nju sručili – uistinu bili stvarni. Iz perspektive mirne svakodnevice sve je to više naličilo kakvoj nadrealističnoj maštariji. Nakon ugodno provedenog dana činilo joj se nemogućim da se opet dogodi nešto ružno… nešto što bi pokvarilo ovu divotu. Stojeći uz Mariofila, naslonila je mokru glavu na njegovo rame i samo se smiješila. “Vašu identifikaciju, molim!?” odjeknula je zapovijed glomaznog tjelohranitelja koji se ustobočio ispred ulaza na mostić. Mariofil je iz džepa izvadio plastičnu karticu i pružio je redaru. Div ju je provukao kroz priručni uređaj. Pričekao je, sričući dobivene podatke, a zatim povikao: “Ipak ste se na kraju pojavili, gospodine Labudoviću! Već smo mislili da ste se putem izgubili. A tu je i turistička grupa za koju ste zaduženi. Odlično… upadajte!” Kad su zauzeli sjedala na terasi broda, Morina je tiho upitala: “Ti si, Damire, htio Mariju nešto reći, zar ne?” “Molim… šta?” okretao se zbunjeno momčić, kao da on nije jedini Damir u društvu. Tek kad ga je i Koviljka stisnula, jedva razgovjetno je promrmljao: “Žao mi je… Mariofile.” “Kako, molim… što si rekao?” inzistirao je sad Krunoslav. “Žao mi je… Mario”, glasnije je ponovio mladić. “Prihvaća se”, izvukao je Mariofil Damira iz daljnje neugode.

…

Nakon obilate večere u restoranu otmjenog hotela, okupili su se na prepunoj plesnoj terasi. Svi su, u međuvremenu, obnovili svoju garderobu pa su sad sjali u raskoši skupih oprava i svjetlucavih taksida. Hotelski orkestar je glasno svirao revijalnu glazbu. Poneki plesni par već se okretao u žestokom ritmu. Najatraktivniji i najhrabriji mladići prilazili su Morini s molbom za ples. Redom ih je, uz osmijeh, odbijala. Večer je prolazila u ugodnom razgovoru i druženju. Koviljka je čak uspjela Krunoslava nagovoriti za ples. Savršeno pravilan, premda pomalo strog i ukrućen korak, upućivao je na vojničko podrijetlo. Valcer je, naime, bio jedan od obaveznih predmeta u nastavnom programu časničke akademije. Mnogo kasnije, kad je hotelska bašča već bila zatvorena, preselili su se u noćni bar. Uskoro zatim, ispričavajući se dostojanstvom svojih godina, Krunoslav se povukao na spavanje. Mariofil je sjedio za šankom i ispijao još jednog u nizu, iz čete svojih po baru naslaganih “mirogojčeka”. Damir je, skriven u mračnom kutu prostorije, sisao grlić flaše voćnog soka. Posjetitelji bara sve više su se prorjeđivali. Morina je prišla džuboksu i ubacila kovanicu. Nakon nekoliko trenutaka jedvačujno se počeo odmatati krug Ravelovog “Bolera”. Prvo je samo slušala, a onda je njezino tijelo, samo od sebe, počelo pratiti hipnotički ritam. Slijedeći sve naglašenijim pokretima pojačanje tempa, okretala se kao da lebdi na vrhovima prstiju. Svi pogledi su bili uprti u nju, zadivljeni ne samo ljepotom, nego i čudesnom vještinom zanosne plesačice. Nije joj bilo važno to što je svi gledaju. Ona je plesala samo za jedan par toplih, smeđih očiju. Te su oči, nažalost, bile jedine oči u baru koje u ovom trenutku nisu bile uperene prema njoj. Nalakćen na šank, Mariofil je upravo postrojavao svoje štampliće: “Samo bez rivanja, štampleki… si bute došli na red”, nježno im je tepao govorom svog siromašnog djetinjstva. Morina je iznenada prekinula svoj siloviti ples i, zadihana, prišla Mariofilu. Uhvatila ga je ispod ruke i odvojila od šanka: “Postoje i ljepše igrice za tako velikog dečka kao što si ti”, šapnula mu je na uho. Polako ga je povela prema izlazu iz bara. Kad su zatvorili staklena vrata, niotkud je pokraj njih iskrsnula Koviljka. Prstima desne ruke čvrsto je zgrabila Marija za prstenjak, na kojem se kočio debeli zlatni prsten, a lijevom je rukom – izdigavši se na prste – dohvatila njegovo maleno klempavo uho. U tom hrvačkom zahvatu odvukla ga je sve do hotelskog dizala. On je, komično naklonjen, pijano posrtao. “Dečki s obavezom idu spavati u svoju kućicu… na lanac!” dreknula je. “Pa ja sam ga samo htjela odvratiti od… pića”, pravdala se Morina. “Zar sam ja nešto drugo tvrdila!?” pitanjem je odgovorila Koviljka. Kad su se vrata dizala rastvorila, uvele su ga unutra, pritisnule tipku kata pa izjurile napolje. Dok su se vraćale prema baru, vrata lifta su se opet otvorila. Izbauljao je Mariofil pijano pokazujući dva prsta, zaplećući jezikom nešto o štamplekima. Spremile su ga na spavanje i vratile se u bar.

Sljedeći dan je protekao u beskrajnom šopingu i obilasku kulturnih znamenitosti blještave, svim vrstama iskušenja pretrpane Jadere. Zanemarujući vrline čednosti, skromnosti i samozatajnosti, predali su se užicima Mamonove raskalašene svetkovine. I dok su se, umorni od mahnitanja, pješice vraćali u hotel, na ulicama su uočili okupljene grupice ljudi. Prišli su jednoj, da saznaju o čemu je riječ. “Na radiju javljaju da puše olujni sjeverozapadnjak. Požar se širi velikom brzinom. Navodno je i mjehur u opasnosti. Najbolje bi bilo napustiti polis dok je još moguće! Idem na telefon kontaktirati svoju vezu”, zamišljeno je šaputala Koviljka. “Možda ćemo se morati hitno evakuirati iz grada.” “Učini to”, složio se Krunoslav. “Sad je svejedno, je li veza provaljena ili nije. Čitavo Primorje je u plamenu. Ovako ili onako… završit ćemo u Spalatu.” Nepun sat kasnije sjedili su okupljeni u hotelskom baru. Mariofil je, drven od umora i pića, tupo zurio ispred sebe. Morina ga je, sjedeći pored njega za šankom, zabrinuto pogledavala. “Ema!” zgranuto je prozborio Mariofil. Skočio je s visokog stolca, ali se – zapevši nogom za prečku – umalo srušio na šank. Nije mogao vjerovati vlastitim očima. Pred njim je stajala njegova bivša supruga. “Tatica se, koliko vidim, sasvim lijepo zabavlja u bordelu… hm, hotelu”, ljutito je prasnula zanosna brineta. Iskolačila je na suparnicu bademaste oči, isprsivši pritom svu raskoš svog pozamašnog poprsja. “Ti imaš najmanje prava prozivati ga za bilo što!” ustremila se prema njoj Morina, sličnim samo svjetloputnijim argumentima. “Služi ti na čast što si od tako divnog čovjeka napravila ovu… ruševinu!” prijeteći je nastavila. “Dajem stotku na plavušu!” otvorio je privatnu kladionicu jedan od gostiju. “Gazda… gdje ti je ring s blatom!? Haj`mo, cure!” odjeknule su podsmješljive primjedbe sa svih strana. “Što ti znaš o stvarnom životu!? Idi se igrati sa svojim glistama! Znam ja sve o tebi… svećenice!” nastavila je Ema, ne povlačeći se pred razgnjevljenom suparnicom. Na trenutak se činilo da je fizički sukob ljubomorom ostrašćenih žena neminovan… a onda je Morina ustuknula. Okrenula se prema Mariofilu i prezirno ga upitala: “A što ti gledaš tim srnećim pogledom!? Mamicu za ruku… pa doma!” I već je, ridajući, izjurila iz bara izazivajući glasne uzdahe svojih navijača koji su pogubili oklade. “Kako ne razumije?” u očajanju je šaputao Mariofil. “Ema, moram se od nje oprostiti”. Nesigurno je ustao sa stolca. “Bit ću u lobiju hotela. Nemoj me pustiti da predugo čekam”, ledeno je odgovorila. On je žurno krenuo prema izlazu. “Imate krasnog i vrlo vjernog mužića”, pristupila je Koviljka Emi. “Znate li da nam je svima spasio život… tamo vani?” nastavila je umirujućim glasom. “Da, moj muž je nekad bio vrlo hrabar čovjek. Služio je u specijalcima”, izgubila se Ema u daljinama uspomena. “Nije to bilo nekad, gospođo Labudović, Mariofil nam je spasio život… sada”, naglasila je Koviljka posljednje izgovorenu riječ. “Povedite ga kući, gospođo. Isporučujemo vam ga neoštećenog”, našalila se zatim. “Vlada Agrama je za svoje potrebe osigurala prijevoz ratnim brodom sve do požarom neugroženog područja na sjeveru Primorja”, potpuno se otvorila Ema. “Vjerojatno znate da ste provaljeni. Ima ih, sigurno, i ovdje. Ja vas – iz razloga koje ćete i sami razumjeti – ne mogu pozvati na brod. Nadam se da ćete se, svi zajedno, dokopati sigurnosti”, izgovorila je prigušeno, a zatim zašutjela. Mariofil je tiho pokucao. “Morina, čuješ li me? Molim te, otvori. Moram ti objasniti.” Leđima oslonjena o vrata, nečujno je spuznula na parket. “Morina… moraš me razumjeti. Ja tamo imam jedan život. Čitav jedan život, razumiješ li? Kad toga ne bi bilo, ne bih ni trenutka dvojio.” Vrata su se polako otvorila. On joj je neodlučno prišao. Obuhvatila mu je lice dlanovima. Zaokrenula mu je glavu udesno i poljubila ga u desni obraz…. zatim u lijevi. Bez riječi ga je nježno odgurnula i zatvorila vrata. Dojurila je do kreveta, zarila lice u jastuk i bezglasno zaplakala. Kad je Mariofil isteturao iz hotelskog dizala, Koviljka ga je prva zamijetila. Neopažena od ostalih, odšuljala se do njega i maramicom uklonila tragove ruža s njegovih obraza. Mariofil Labudović je prišao svojoj supruzi, odlučno je uhvatio za ruku i rekao: “Ema… idemo kući.”

U prostranoj, lijepo namještenoj hotelskoj sobi iznajmljenoj na ime Krunoslava Malinara stajao je visok muškarac i zamišljeno gledao kroz prozor. Vidno hramajući, krenuo je prema zaklonjenoj fotelji u dnu prostorije. “Sad mi nećeš izmigoljiti… Malinaru, prokletniče”, šuštavo je izgovorio.

…

Damir, Krunoslav i Koviljka su još dugo bez riječi sjedili u prostranoj odaji recepcije hotela. Među zaposlenicima je vladala diskretna, ali uočljiva nervoza i užurbanost. Gosti su izlazili u velikim grupama, vukuci vlastitu prtljagu, ne prijavljujući svoj odlazak. Nitko ih nije zaustavljao, niti ih je itko išta pitao. “Vrijeme je da se i mi pokupimo”, prekinula je tišinu Koviljka. “Damire, molim te… idi po Morinu.” Mladić je poslušno krenuo. Istog trena hotelom se razlegao zaglušan urlik sirene, signalizirajući požarni alarm. Sad je tek nastao kaos. U paničnoj jurnjavi poživinčenih bića nitko nije obraćao pozornost na slabe i nemoćne. Pojedini su gosti stolcima provaljivali ostakljena vrata sale za objedovanje i u sebe trpali najskuplje delicije. Dragocjeni kavijar se grabio šakama. Obijali su se grlići najskupljih butelja i točili u razjapljene gubice, rumenilom zalijevajući skupocjene perzijske sagove. Neki pretjerano revnosni službenici odlučili su se oduprijeti razjarenim barbarima i zaštititi inventar hotela pa je mjestimice dolazilo do krvavih sukoba. S gornjih etaža doprli su pucnjevi iz pištolja. Zavladalo je vandalističko ludilo. Valjalo je sačuvati živu glavu. “Jesmo li svi na broju?” nadglasavao je Krunoslav buku raspomamljene gomile. “Tamo, kroz bašču je manja gužva!” Zadihani, okupili su se u sjeni ukrasnog bilja, razmišljajući… što i kako dalje. Temperatura u mjehuru na očigled je rasla. Divovska neman je umirala. “Važno je dokopati se željezničke postaje, na bilo koji način. Tamo nas čeka veza!” vikala je Koviljka na uho Krunoslavu. Ubacili su se u kaotičnu masu ulice, nastojeći, po svaku cijenu, održati se zajedno. Nije im padalo ni na pamet krenuti prema, svjetinom zakrčenom, glavnom ulazu kolodvora. Porazbijali su prizemne prozore ureda upravne zgrade, da bi kroz hodnike javnih toaleta izbili ravno na peron. Potpuno blokiran masom ljudskih tjelesa – prignječen o zid – Krunoslav je pograbio Koviljku i poput malene je djevojčice podigao na ramena. Ona se odatle uspaničeno osvrtala, ne bi li ugledala poznata lica. “Ovdje smo… hej, ovdje smo!” mahala je svojim ljubičastim markerom koji joj se niotkud stvorio u ruci. Vrh markera je ritmično pulsirao.

Dvadeset drugo poglavlje

Oklopljeni vlak za prijevoz specijalnog tereta hitao je najvećom brzinom, ne stvarajući gotovo nikakav zvuk, u smjeru istoka. Uzduž cijevi zile, s desne strane, po boku su se otvarale masivne crvene rane. To je bila vanjska stjenka. Iz otvorenih rana na dno su se cijedili potoci prozirne limfe. Tu i tamo, kroz pukotine je u žilu probijao otvoren plamen. Prolazili su zonom najljućeg požara. Sablasnu tišinu jurnjave prekinuo je zvižduk kočnica. Uzalud… kotači su već iskliznuli sa sirupastom masom presvućenih tračnica. Nesmanjenom brzinom kompozicija je ujurila u oštar desni zavoj. Ponesen inicijalnim momentom ubrzanja vlak se, uz zaobljeni lijevi zid, naglavačke uspeo na vrh “tunela”, da bi se – nakon punog kruga po obodu cijevi, gubeći postupno brzinu poput vozača motocikla u “paklenom tornju” – sigurno kotačima spustio na dno. Ostao je tako mirovati nakrenut na bok, ispuštajući zvukove nalik cviljenju i stenjanju. Zarobljen u metalnom kavezu – okružen učvršćenim, do stropa visokim kontejnerima specijalnog tereta – Krunoslav se pokušavao osoviti na bolna koljena. Iz labirinta uskih prolaza do njega su dopirali jecaji ostalih slijepih putnika. “Jesmo li svi na broju?” upitao je. Javili su se svi osim Damira. Pronašli su ga onesviještenog, s velikom čvorugom nasred čela. Dovukli su ga do izlaza za nuždu i aktivirali automatska vrata. Zrak je zapištao, ali vrata su – neznatno se zatresavši – ostala zatvorena. “Pneumatski sustav je blokiran”, zaključio je Krunoslav. Sa zida vagona je dohvatio sjekiricu i razvalio vrata. Zapuhnuo ih je val vreline. Obuzdavajući nalete nadražajnog kašlja, prisiljavali su pluća da udahnu užaren zrak. Prvo je s visoko uzdignutog nogostupa nakrenutog vlaka iskočio Krunoslav. Žene su mu na leđa položile poput vreće opušteno Damirovo tijelo. Kad su Koviljka i Morina doskočile na dno cijevi zile, zaplivale su u sirupastu juhu limfe. Nakon što su ustale, odjeća je bila toliko pripijena uz njihova tijela da su se činile gole, kao od majke rođene. “Cure… izgledate… za … pet”, oglasio se Damir s Kruninog ramena. “Ah tako… živ si, majstore”, obradovao se ovaj. “Mislim da ćeš sad malo prošetati!” Beskrajno dugo gacali su sve užarenijom limfom žile koja im je već dopirala do bokova. Odjednom su se našli u oblaku smrdljivog žutog dima. Trljajući nadražene oči, popeli su se rubom cijevi na suho i posjedali. “Krunoslave, gušim se… drži me za ruku”, krkljala je Morina. “Ništa se ne bojte… samo se opustite i spavajte… odgrgljao je Malinar jedva razumljivo. Pronašli su nas… dečki iz… interventnog… voda.” To je bilo zadnje što je rekao, prije nego što se onesvijestio.

“Interventni vod Ulaznom sektoru Vakuole polisa Spalato… nalazimo se u visini Šibenika! Specijalni teret u potpunosti je pokupljen i otpremljen. Izvana gledajući, ne postoje indikacije o eventualnim oštećenjima”, odjekivao je sa zaslona zadihan, maskom zatomljen glas vodnika iz žile. “Da… i još nešto! Otkrivena su i onesposobljena četiri subjekta u neposrednoj blizini vlaka. Velika je vjerojatnost da su se izvukli kao slijepi putnici. S obzirom na snagu požara u okolici žile, gotovo je nevjerojatno da su se probili izvana.” Dežurni operativac u Vakuoli Spalata s nevjericom je promatrao nejasan ljuljajući snimak načinjen kamerom iz ruke. “Pa to je Malinar, veteran koji nam je prije nekoliko dana upućen iz Agrama.  Navodno je sudjelovao u onom neshvatljivom spašavanju žile kod Plitvica, a onda je netragom nestao u vanjskom svijetu… To ti je kolega, znaš li? Čitavog života je zapovijedao interventnim jedinicama na zagrebačkim žilama”, nastavio je dežurni operativac. “Dostavite ih izravno prijamnom uredu… Tko zna čime su se zamjerili onima gore!” dodao je zatim poluglasno, više za sebe. “Žilav stari jarac… Ipak, nevjerojatno je da su tako dugo preživjeli… tamo vani”, uzvratio je vojnik, a zatim izdao zapovijed: “Pažljivo s njima, dečki. To su naši.”