Kad je istrčao na čistinu – obasjanu ne samo mjesečinom, nego i krugom u tlo zabijenih baklji – shvatio je da se nalazi u zmijskom leglu. Ne u bilo kakvom zmijskom leglu, bio je okružen stotinama kraljevskih kobri. Samo čudom dosad nijednu nije nagazio. Okruživale su ga, uzdižući svoje široke, plosnate vratove. Oprezno su mu se približavale. Bio je izgubljen. Očekujući najgore, misleći da halucinira, začuo je tihu pjesmu. Nije bio privid. Glas koji je dolazio iz tame postajao je sve čujniji. U krug je stupila dugokosa djevojka, obasjana uzgibanim odsjajima plamenova. Njezino amazonsko, polugolo tijelo izvijalo se usporenim ritmom, slijedeći hipnotički napjev. Obuzela ga je želja da legne i usne, ako treba i zauvijek. Ništa mu više nije bilo važno.

“Sakrijte se brzo, tamo u kolibu… oni dolaze”, razbudio ga je zvonak djevojački glas. Kad se osvrnuo oko sebe, primijetio je da su se kobre povukle prema obližnjoj drvenari u zaleđu kruga. Upitno je pogledao djevojku, a zatim – ravnodušno slegnuvši ramenima – poslušno krenuo za zmijama. Glavnom cestom, što je vodila od centralnog ulaza prema svim odjeljcima parka, približavali su se farovi vojnih vozila. “Jeste li vidjeli kakvog uljeza? Imamo dojavu o proboju sigurnosnog sustava parka”, odlučno je nastupio čovjek u maskirnoj uniformi, iskačući iz džipa. “Uvjerite se sami”, mirno je odgovorila. Vojnici su se razmiljeli po okolici, s puškama na gotovs. “Šta se nalazi u onoj kolibici? Možete li narediti zmijama da se maknu?” pomalo zbunjeno je upitao vodnik. “Za dragog Boga, gospodine, što vam pada na pamet”, nasmiješila se. “Ja sam samo timariteljica zmija.” Malo je premišljao, a onda zviždukom sazvao vojnike pa krenuo dalje. Krunoslav koji je, okružen kobrama, sve to promatrao, izašao je iz kolibe pa, provlačeći prstima kroz svoju dugu srebrnu kosu, zbunjeno upitao: “Ali… kako ste mogli znati da ja nisam…?” “Ja nisam mogla znati da vi niste… ali zmije jesu”, odgovorila je uz zagonetan osmijeh. “Ime mi je Morina”, pružila mu je ruku. “Krunoslav”, prihvatio je. Zatim ga je pozvala: “Idemo što prije odavde. Oni će se vratiti. Imate li kakvo skrovište? Sad smo oboje u škripcu.” “Da”, odgovorio je.

Deseto poglavlje

Četrdesetak kilometara sjevernije – u dolini Krapinskih toplica, okruženoj brežuljcima Hrvatskog zagorja – moćni je Magoorr promatrao igru svoje mladunčadi. Svidjao mu se taj opaki klinjo. Premda omalen, u usporedbi s ostalom bracom, uvijek bi pobjedjivao u zamišljenoj borbi. “Pokrij mu šapom njušku. Tako, a sad ga dokrajči repnom bodljom”, bodrio je ponosni otac svog ljubimca. Poraženi mladunac izvalio se na leđa i tiho cvilio. Potom se munjevito izvio i utekao u najdublji zakon skloništa. U brlog je – ponizno savijene kičme, pognuta tijela i spuštenog repa – ušla reptektorova najmlađa ženka. Nastojala je načiniti dovoljno buke kako bi ga upozorila na svoju nazočnost. “Šta je sad!?” zarežao je, dok su je njegove demonske krvavocrvene bjeloočnice prijeteći strijeljale u polumraku. “Gospodaru, stigao je glasnik”, povlačila se, pazeći da ga ni jednom kretnjom ne razjari. Pred ulazom u brlog stajao je, tresući se od iznemoglosti, neobičan stvor. Tijelo geparda bilo je dopunjeno gubicom hijene, iz koje su blještali gusti sabljasti zubi. Dugački, gipki rep podsjećao je na pozadinu kakvog reptila. Nesretna nakaza po cijelom je tijelu bila prekrivena otvorenim ranama i ruzičastom pjenom. Snažni prsni koš široko se nadimao. Hripao je u neizvjesnom pokušaju da se domogne zraka. “Goo .. sspo … darrruuuuhh … Nasjeli… suuhhh”, bolno je izustio da bi se odmah zatim, bez zvuka, nemoćno spustio na meko travnato tlo. Magoorr ga je, likujucć, beščutno pogledao. Njegova repna bodlja munjevito je palacnula i pogodila jadnika u kralježnicu, točno između lopatica. Zašto da se muči?

Jedanaesto poglavlje

I dok je Damir – još uvijek pospano zijevajući – nadopunjavao sektorsko izvješće o poduzetim mjerama, u prostoriju je ušla Koviljka. Nešto mu je odmah zasmetalo. Nije to bila ona simpatična bucmasta vila iz crtića koja lebdi svojim neproporcionalno malenim krilima i maše čarobnim štapićem, šireći oko sebe valove majčinske ljubavi i sigurnosti. Da, čarobni štapić je bio ovdje. U ruci je držala svoj sveprisutni ljubičasti marker kojim je obilježavala značajne podatke u gomilama dosadnih obrazaca i od kojeg se, vjerojatno, ni u snu nije odvajala. Ono što je nedostajalo bila su krilca. Bilo kakva, makar i najsičušnija. Žena je bila neprirodno mirna. Moglo bi se reći, okamenjena. “Koviljka, zaboga… što se dogodilo!?” zabrinuto je upitao Damir. “Kruno je na ledu. Navodno je skrivio smrt djelatnika sigurnosti. U bijegu je”, kao odsutna, tiho je mehanički izgovarala. “To ne može biti”, ispalio je momčić. Trenutak nakon toga ženica je odlučno poskočila: “Damire, moramo mu pomoći… brzo!” Krilca su se vratila. Već je jurila kao vjetar, slijedeći upravo smišljen plan. “Stara dobra Kove” izustio je Damir, a onda se dao na posao. Nije on uzalud već kao predškolarac osvojio sva prva mjesta na međupoliskim informatičkim natjecanjima, da bi se zatim neovlašteno uvukao u virtualni sustav glavne gradske energetičke ustanove, provaljujući i obznanjujući višemilijunsku korupcionašku zavjeru. Sve je završilo žestokom političkom aferom koja je, penjući se, dohvatila i neočekivano visoke fotelje. Damiru je život spasila činjenica što je još bio dijete, kao i dobronamjerna presuda hrabrog i razumnog suca koji ga je, osudom na izgon u neznatno stroži mjehur, odmah sklonio iz polisa. Provjerivši najprije svoju eventualnu izloženost, momčić je zavrtio iznimno složen proces kodiranja osnovnih računalnih funkcija. Iz sigurnosti nove, zapečaćene konfiguracije svojeg kompjutora krenuo je u pokušaj uspostavljanja kontakta. U isto vrijeme zasjedalo je neformalno vijeće sekretarica Ulaznog sektora Vakuole. Akcija izvlačenja nije se smjela odvijati uobičajenim putovima ni službenim sredstvima.

…

Nešto se pomaknulo u Malinarevom džepu. Još uvijek se pribirući od sna – neuspješno pokušavajući razgibati ukočene udove – sad je bio siguran. Osvrnuo se po polutami vlažnih zidova neokrečene betonske prostorije. Tek nekoliko zasljepljujućih trakova svjetlosti probijalo se kroz pukotine daskama zastrtog prozora. Djevojka je – skvrčena u položaju fetusa – spavala na drvenoj paleti, umotana u deku od grube čoje. Njeno disanje je bilo površno i isprekidano. “Budi se”, on pomisli. I dok se Morina pokušavala osoviti na ukočene noge, Krunoslav je izvadio svoj mobilni telefon. Njeno mlado tijelo oporavljalo se brze od njegovog pa je u trenu već bila pokraj njega. “Nešto se nazire na zaslonu”, prokomentirala je. “Nemoguće, još jučer sam ga potpuno isključio”, neodlučno je izgovorio. Ipak, bila je u pravu. Iz dubine tamne površine zaslona izvirali su – mogli su se prije naslutiti negoli vidjeti – blijedi raspršeni znakovi, napisani fontom što ga Kruno nikad prije nije vidio: “PROMARKT, 12:15, K i D.” “Promarkt je naziv susjedne robne kuće… ovi inicijali su, valjda, Koviljka i Damir”, jedvačujno je mrmljao. “To bi trebalo biti danas… oko podne”, dopunila ga je, namrštena od rješavanja zagonetke. “Možda je klopka”, nastavi on. “Imamo li izbora?” ravnodušno je zaključila.

…

“Naše službe već provjeravaju katastar gradskog područja na kojem se – neposredno nakon odlaska iz Centrale – izgubio s nadzornih ekrana”, energično je izvještavao Milan. “Osobno sam pročešljao sve okolne privatne prostore koje je mogao silom zaposjesti i … ništa! Kad vam kažem, šefe… jednostavno se rasplinuo!” “Rasplinut ću ja tebe ako mi ga ne izručiš u roku od dvadeset i četiri sata”, nervozno ga je prekinuo Brstina, udarivši šakom po stolu. Zatim je posprdno nastavio: “I kako ste ga, molim te, mogli ispustiti tamo na stadionu!? Hoćeš li, možda, ti osobno odnijeti cvijeće udovici našeg preminulog kolege?” Nakon kratke pauze zaključio je: “Bjegunci se sad mogu nalaziti bilo gdje na području prstena. Gusto pročešljajte teren, negdje će već izviriti. Osim toga, pažljivo kontrolirajte što rade one njegove ptičice u Vakuoli. Čuo sam da tamo vlada velika ljubav”, sad već prijeteći, urlao je glavni tajnik. “Prvo ti nesretni tovari… a onda proklete zmije”, neuvjerljivo se pravdao Milan, naslučujući još veću provalu bijesa. U tom trenu na vrata je, bez kucanja, banula tajnikova sekretarica: “Šefe, službe su pronašle slijepu pjegu u katastru!” Nitko djevojku nije ukorio radi očigledne neuljudnosti. Ponajmanje Milan koji je, jureći iz ureda, vikao: “Već idem!”

…

Točno u 12 sati i četrdeset i pet minuta pet je dostavnih kamiona krenulo s parkirališta robne kuće u Voltinom naselju. Dva su se uputila podvožnjakom koji će ih odvesti prema istoku. To “prema istoku” bilo je uvjetno rečeno. Ovog trenutka, bez pomoći busole nitko nije mogao utvrditi stvarni smjer strana svijeta. Sjever je, naime, zbog pomicanja mjehura neprekidno varirao. Praktičnosti radi, stanovnici polisa su u svakodnevnom izražavanju zadržali prastare odrednice stvarnog svijeta. Preostala tri dostavna vozila skrenula su izravno prema južnom izlazu. Dva su se odmah zaustavila na benzinskoj crpki. Tek što je onaj treći – kamionet za dostavu voćnih sokova – u 12 sati i pedeset minuta iz Baštijanove mirno skrenuo u Golikovu ulicu policijski su automobili, s uključenim sirenama, blokirali područje oko velike robne kuće. U napuštenom suhom doku specijalci su pronašli dvije grube palete za prijevoz opeka i dvije poderane, prašnjave deke.

Dvanaesto poglavlje

Nalazili su se u salonu Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Magoorr je, duboko impresioniran, svoje pomalo ukročene krvave oci upro u smjeru juga – pravog juga. Pogled se slobodno pružao prema hladetinastoj masi mjehura. Činilo mu se da bi ga mogao dotaknuti šapom. Ipak, bio je od njega udaljen dobra tri kilometra. “Nismo li malo preblizu?” upitao je, neuspješno nastojeći prikriti strah. “Bez brige, Vaše Junačko Visočanstvo, ne ide prema nama”, umirivao ga je Goonsaah, sarkastično se cereci. “Glupi provincijalac”, jedvačujno si je promrmljao u bradu. Nije mogao pretpostaviti koliko je fino izoštren sluh sabljastih reptektora. Tajni sastanak zavjereničke skupine pronašao je svoje mjesto u araneoidskom leglu, smještenom u srcu Trnja. Taj prostor je sad izgledao kao poprište atomske eksplozije. U kratkom razdoblju nakon odlaska ljudi betonske su se zgrade, jednostavno, rasule u prah. Iz tla su virili tek zahrđali, na hrpe naslagani i puzavcima obavijeni kosturi metalnih armatura. Svoj nekadašnji oblik djelomično su zadržale samo kamene građevine. Među gradskim ruševinama paučnjaci su formirali svoja gnijezda koja su nalikovala enormno velikim nakupinama prljave vate. Zavjereničku skupinu sačinjavali su – pored sabljastog reptektora Magoorra i njegova dva pobocnika – vođe svih sojeva arachneoida. Bio je tu, razumije se, vojskovođa Goonsaah s generalom Faahoonom te sa svojom krhkom sestricom – a ujedno i najpovjerljivijom savjetnicom – Tagenom. Do njih je sjedio vođa acarinoida, krpelj Ixodid. Svojom pojavom strahopoštovanje je izazivao scorpionid Panadius Diktator. Nekadašnji veliki vođa svih arachneoida, ponosni starac je sad bio tek počasni predsjednik Kolonije paučnjaka. A to je, prevedeno na politički jezik, značilo… fikus. Pored ostalih tu se nalazio još jedan zagonetni lik. U očiglednom neskladu s ostalim zavjerenicima – sjedeći izdvojen i potpuno tih – tajanstveni je neznanac bio zaogrnut prostranim svjetlucavomodrim plaštem. Lice je skrivao iza visoke srebrne krinke koja je vizualno izduživala njegovu kukuljicom prekrivenu glavu. Magoorr mu je prišao i poveo s njim dug povjerljiv razgovor.

“Smatram kako je sazrelo vrijeme za promjenu vodeće osobe na tronu Insektoidne zajednice”, neočekivano i nekontrolirano je zaurlao časni stari Panado. Nastao je tajac. Svi nazočni su se u čudu zagledavali. Razumije se, nikome nije ni palo na pamet da ovog dementnog, ali još uvijek potencijalno smrtonosnog diva pozove na red zbog očigledne povrede protokola. Sjednica je ovim neotesanim ispadom i formalno započela.

Trinaesto poglavlje

Kamionet za dostavu voćnih sokova polako se zaustavio, svrstavajući se u dugačak red za ulazak u Sektor prerade egzotičnog voća na južnom dijelu prstena. U vozačkoj kabini su, strpljivo čekajuci, sjedila dva visoka radnika odjevena u propisane plave kute, s duboko na oči nabijenim šapkama firme. Sunce je nemilosrdno pržilo. Na kamionu ispred njih kočila se reklama na kojoj su antropomorfizirani likovi ananasa i manga pokušavali dokazati djeci (prije će biti… njihovim roditeljima) kako je puno zdravije piti voćne sokove nego jesti svježe voće. “Kakva podla manipulacija”, zvonkim glasom je protestirao brkati suvozač. U tom su trenu stigli na red. Krunoslav je, nehajnim pokretom što ga je skinuo od ostalih vozača dok su čekali u redu, pružio vrataru falsificirane dokumente dobivene od nepoznatog dobročinitelja pri istovaru kamiona. Sve je ovo, još uvijek, mogla biti samo okrutna predstava. Bio je spreman na sve moguće ishode. Ionako ni na što nije mogao utjecati. Ta ga je spoznaja, začudo, ostavljala potpuno hladnim i apatično nezainteresiranim, što je samo pridonosilo uvjerljivosti njegove glume. “Izađite obojica iz kamiona, molim”, odjeknuo je bespogovoran glas vojnika koji je ovdje bio pojačanje – pojačanje koje je zapovijedalo. Mirno su izašli iz kabine i skočili na tlo. “Otvorite prtljažna vrata”, uslijedilo je.

Vozeći se polako prema hangaru za utovar robe pokušavali su se prisjetiti svih pojedinosti bijega koje su im, u velikoj brzini, bile predstavljene. Morat ce se ponašati poput svih radnika čija je smjena upravo završila. Nisu smjeli ni jednim pogrešnim korakom izazvati sumnju. Razdužit će kamion, raspremit će se, otuširati i presvući u svlačionici. To će biti najosjetljiviji dio plana. Zatim će u spavaonici pričekati početak noćnog transporta kroz žilu. Na Ranžirnom kolodvoru Sektora morat će se neprimjetno uvući u teretni vagon za Jaderu. Ako ništa ne pođe po zlu, ostatak plana će saznati nakon dolaska na odredište.

…

Večernja svježina im je godila. Siti i odmorni, strpljivo su pretraživali kompozicije vlakova u mraku Ranzirnog kolodvora. Na kraju su pronašli i vagon za Jaderu. Krunoslav je objema rukama snažnim pokretom gurnuo vagonska vrata koja su lagano kliznula po vođicama. Zaslijepilo ih je razorno svjetlo reflektora. Odjeknuo je glas s megafona: “Lezite na prsa i raširite ruke, tako da ih možemo vidjeti! Nikakve gluposti, molim!” Prostor se odjednom ispunio masama užurbanih osoba. Začuo se lavež pasa i udaljen zvuk helikoptera.

…

Ispitivanje je trajalo čitave noći, da bi se zatim protegnulo i na sljedeći dan. Krunoslav je, sjedeći na “veromatu”, po stotinu i neki put umornim glasom ponavljao različitim isljednicima jedne te iste riječi. Dok je mehanički izgovarao istiniti dio priče (Damira i Koviljku u potpunosti je izostavljao) misli su mu napreskokce vrludale: “Nisam ih vidio dok su me vodili hodnicima.” To je bio dobar znak. “Nisam vidio ni Morinu!?” To je bio loš znak. U kasnim večernjim satima uručena mu je sudska presuda:

“Građanin Krunoslav Malinar proglašuje se krivim po svim točkama optužnice jer se svojim svjesnim djelovanjem ogriješio o pravila građanskog reda, u sljedećim stavcima zakona…” U nastavku su, zatim, birokratskom preciznošću navedeni baš svi prekršaji što ih je, navodno, počinio. Bilo je tu svakojakih gluparija: od neovlaštenog ometanja posjeda i oštećivanja javne imovine, do prometnog prekršaja nepravodobne signalizacije promjene smjera kretanja. Ključni dio optužnice odnosio se, što se i podrazumijevalo, na pružanje otpora tijelima zakona pri hapšenju. Pojavila se ovdje i, pravno sasvim neutemeljena, tvrdnja o tome kako je svojim kriminalnim činom pridonio nesretnom slučaju koji je završio smrću državnog službenika. “Obitelj unesrećenog XY može u rečenom slučaju podnijeti privatnu sudsku tužbu.” “Za dragog Boga, ja sam tad već bio na ulici. Pokušajte mi usput prilijepiti i smrt svakog zombija koji se tog časa predozirao u svojem stanu!” prasnuo je Krunoslav. Ali to nije bilo sve. Najgore je slijedilo u nastavku teksta presude. Pri čitanju tih redaka zamaglilo mu se pred očima, a slova su počela nekontrolirano titrati.

“Navedeni se proglašuje krivim za udruživanje u zavjereničku skupinu, s ciljem ugrožavanja javnog poretka polisa Agram. Otegotnu okolnost pri donošenju presude predstavlja visok dužnosnički položaj što ga je optuženi obnašao u vrijeme počinjenja kaznenog djela.”  “Optužba za veleizdaju!?” Nije mogao vjerovati svojim očima. Čitao je presudu iznova… i opet iznova:

“Zbog svega gore navedenog, optuženom se građaninu polisa Agram Krunoslavu Malinaru uskraćuju sva građanska prava. Osuđenik će biti upućen u polis devete razine – Spalato. Presuda će biti izvršena odmah.”