Iz mene,
iza mrene vremena,
mrmore močvarišta gladi
i crne ponornice sna.
Nebo uranja svoje grane
u prosvanule krajolike
i zlati moju neozlativu žeđ.
Među grudi skupljam
raspupale kosti svoje djece
i u jamu bezdanku liježem
sva njihova proljeća.
Ni majka, niti kći.
Iza mrene vremena
klešem prizore netišina
i zamame porođene krvi
koja daždi niz moja stegna
na suhocvjete rosopasa.
Natapam oči
močvarištima mraznih sunca
i kamenim zemni mir uzviježđenih.
8 komentara za "Močvarišta"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.