Ja i ti mogli bi baš sve,
zaustaviti kazaljke stoljetnog sata
na crkvi u perivoju platana i javora
da ne remete nam ljubav što se rađa.

Onu staru ,drvenu klupu ispred škole
mogli bi pretvoriti u blistavi tron kraljeva,
da naša imena  čuva u vitrini uspomena
kao spomenar jednoj nježnosti.

Mogli bi zaustaviti razjarenu buru
u krošnjama omorika i čempresa,
da nam ne mrsi kose razigrane
što zapliču nam se između pogleda.

Mogli bi jutrima usporiti svitanje
tjerajući zagrljajima sunčevu kuglu
iza horizonta i maglovitih vrhova,
da nam se sreća u danu kao pčelac roji.

Mi mogli bi zajedno baš sve,
trajati,opstajati u vječnosti
hraneći se samo ljubavlju,
i pojeći se strašću poljubaca.